„E, pa, pogodite šta – nemate pravo. Niko nema pravo da uznemirava drugog. Da ga svojim ponašanjem ugrožava. Da ga ometa u redovnom funkcioniranju. Da ga ograničava. Da ne nabrajam dalje“
Piše: Enisa Selmanović-Salkić
Jer žene s dva prezimena sve znaju
Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.
Prošli su praznici i sve ludilo koje ide uz njih. Ne ono iz američkih filmova kad su svi užurbani, ali sretni i čestitaju praznike u prolazu s osmijehom oko glave. Govorim o ludilu koje iz ljudi izvlači ono najgore. A, neki su u uobičajenom stanju.
Dakle, gužva je na sve strane i opći haos i sve mora sad i odmah, baš kao da sutra ne postoji. U toj gužvi se izdvaja nekoliko vrsta ljudi.
Prvi su oni koji se smatraju nultim prioritetom. To je ono kada je snijeg i mećava, pa se čisti samo snijeg u ulicama od vitalnog značaja. E, ovi smatraju sami sebe osobama od vitalnog značaja. Ne znam kome i za koga, ali tako je. To bi bilo sve u redu da oni ta svoja uvjerenja drže u sebi i ne prelijevaju ih u našu realnost. Ali, ne lezi vraže. Oni su u gužvi i on moraju da prođu. Pa makar te zgazili autom, oni moraju. Oni ne mogu čekati u redu, oni napadaju blagajnice na kasama ne štedeći cijeli niz epiteta. Da ih ne spominjem ovdje, ovo je pošten časopis. Uglavnom, oni moraju jer oni su najvažniji i zaboli ih za druge. Oni imaju pravo, oni su najvažniji. Oni imaju pravo da prođu i da rasplaču blagajnicu i da se zabiju u nečija kolica i da insistiraju da prođu kroz gužvu dok sva auta stoje… oni imaju pravo.
Drugi su oni koji su potpuna opozicija ovim prvima. Oni imaju sve vrijeme ovog svijeta, oni to sve polako, ali baš polako. Oni razgledaju etiketu pola sata, ali tako da niko drugi ne može prići ni polici ni proizvodima. Oni stavljaju stvari u auto dva dana, pa još tri dana sjede u autu \’nako. Pa onda dva dana izlaze s parking mjesta. Da se razumijemo, ja sam najsmotanija kada je parkiranje u pitanju, pa sam čak i ja brža od njih. Ali oni imaju pravo da pogledaju s mirom etiketu i zamišljeno sjede u svom autu dok rješavaju misteriju života.
Treći su oni koji su miks prvih i drugih. Kako je to moguće? Evo lijepo, dočarat ću primjerom. Oni recimo sretnu nekoga i odluče da se zaustave tu gdje su se sreli. Obično idu u grupama, pa se dvije takve grupe sastanu i stanu na jednoj od ovih vitalnih ulica ili prolaza u prodavnici, recimo. I oni stoje i pričaju, tako da smo svi uključeni u njihov razgovor i to ne svojom voljom. Oni granaju rukama tako da obaraju sve s polica i udaraju slučajne prolaznike. Ne izvinjavaju se, oni tako pričaju pobogu. I stoje i pričaju. Satima, a život prolazi. Ako im neko sugerira da se pomaknu ili odu na kafu, naravno da se naljute, jer oni imaju pravo da tu stoje. Imaju pravo. Da zlostavljaju sve ostale sa svojim druženjem. Nazovimo to tako.
Imamo i četvrte, oni su baš posebni. Smatraju da je sasvim dovoljno da upale sva četiri i da je onda OK što su ostavili auto na sred ulice i otišli. Parkiraju po onoj narodnoj – gdje vidiš zgodno mjesto, ti drvo posadi. Samo što oni posade auta. Nedavno sam posvjedočila najradikalnijem primjeru ovog ponašanja – auto je stajalo parkirano i zaključano, na glavnoj gradskoj saobraćajnici. Doslovno u saobraćajnoj traci. Ali, bila su upaljena sva četiri tako da je to ok. I oni imaju pravo na to, šta je.
Ima ih još, ali ovo je sasvim dovoljno prostora za devijantna ponašanja.
I naravno, onda se dešavaju incidenti koji upropaste praznično vrijeme. I onda se počne pričati kako su ljudi nervozni zbog korone ili inflacije ili nečega trećeg. Ne, ljudi su nervozni zbog drugih ljudi. I to ovih gore opisanih, ali i ostalih sličnih verzija koje nisu mogle stati u kolumnu. Zbog manjine koja zagorčava život većini. Što je i bit demokratije, otprilike.
Amerikanci, iako nisu dobar primjer za mnogo šta, imaju jedan odličan izraz za ovu priliku: entitled – za ljude koji vjeruju da imaju pravo na posebni tretman ili privilegije. E, tako svi ovi gore, oni imaju pravo. Oni mogu. Ne znam kako ni zašto, ali su oni sebe u to uvjerili i drže se toga. Na štetu ostatka svijeta.
E, pa, pogodite šta – nemate pravo. Niko nema pravo da uznemirava drugog. Da ga svojim ponašanjem ugrožava. Da ga ometa u redovnom funkcioniranju. Da ga ograničava. Da ne nabrajam dalje.
Iskulirajte se, ne vrti se svijet oko vas. Ta vaša prava implementirajte po kući, u sebi. U društvu se ponašajte civilizirano, jer svijet vam ne duguje ništa. Saberite se.
Vaše pravo, zamijenite s ljubaznošću – pa ako zamolite lijepo nekoga da vas pusti, oni će to vjerovatno i učiniti. Jer ste ih lijepo zamolili. I zahvalite se na tome. Lijepo se zahvalite.
Budite normalni i ljubazni. Mnogo je lakše živjeti tako.