Jasna & Amna: Šta su jedna o drugoj željele saznati?

Poznate bh. modne dizajnerice i kostimografkinje – Jasna Hadžimehmedović-Bekrić i Amna Kunovac-Zekić prijateljice su 20 godine. Za svoje prijateljstvo kažu da je iskreno, puno razumijevanja, ljubavi i uzajamne podrške. Ove dvije dame sudjelovale su u unakrsnom intervjuu, gdje su jedna drugoj postavljale zanimljiva pitanja

Jasna pita Amnu

 Da nisi modna dizajnerica, šta bi bila danas?

– Bila bih tužna. Ne mogu uopće zamisliti da cijeli život radim nešto drugo. Htjela bih se okušati u mnogo toga, ali dizajn je definitivno moja strast od malih nogu. Bila bih možda dizajnerica nakita ili namještaja ili obuće, make-up artist, fotograf, sve mi je to blisko, to bih mogla pokušati. Ali, nešto potpuno drugačije? Matematika mi je uvijek bila interesantna, kao i književnost. Možda knjigovođa u izdavačkoj kući… (smijeh)

 Gdje se osjećaš najsretnije? Kući, na poslu, u prirodi,…? 

– Ne znam baš koje bih izdvojila. Sretna sam u kući, na poslu, u prirodi i u raznim drugim okruženjima kad sam sretna u svojoj glavi. Sretna sam što mi je život bogat, jer ne bih voljela živjeti bez promjena. Porodica, posao, prijatelji, kućni ljubimci, druženje, priroda, putovanja, rekreacija, kultura, zabava, muzika, knjige,… Uživam u svemu tome, to me obogaćuje i zahvalna sam da svega toga ima u mom životu.

 Koje lekcije te je životno i poslovno iskustvo naučilo?

– Naučila sam da se ne može ništa planirati, može se samo nadati i raditi na tome nečemu, pa šta bude. Život je tako složen i nepredvidiv. Ja sam nekako naučila da ne očekujem mnogo ni od koga i ni od čega, osim od sebe i da prihvatam ljude onakvi kakvi jesu. Zbog toga sam uvijek sretna i zahvalna na svemu dobrom što dođe od drugih. Naučila sam da svoju sudbinu zaista sam krojiš. Za sve će ti se pružiti prilika – ako to zaista želiš i ako usmjeravaš svoju energiju u tom pravcu, tvoje je da je prepoznaš i prihvatiš.

 Primjenjuješ li ih sada?

– Ono što čovjek nauči na svom iskustvu, duboko mu se usadi i postane dio njegovog bića. Posebno primjenjujem nauk da se moraju odrediti prioriteti, jer vrijeme curi prebrzo i ne želim da mi ga oduzimaju nepotrebne stvari.

 Kada maštaš gdje si i šta radiš?

– Maštam da radim kostimografiju za nešto poput Gospodara prstenova, maštam da sam sama na sunčanoj livadi s blokom i olovkama u krilu, maštam da sam na putovanju u egzotičnim krajevima sa porodicom, da sam na koncertu omiljenog benda s prijateljima… Ono što je zajedničko svim mojim maštarijama je da imam beskrajno mnogo vremena.

Koje bi bilo tvoje putovanje iz snova?

– Taj put bi morao da traje šest mjeseci i bio bi mi potreban avion, jer bih htjela vidjeti, recimo, Japan, pa Madagaskar, pa Libanon, pa Isfahan, pa još mnogo toga, a onda se smiriti na plažama Indonezije. Kad već sanjam… Ne znam kako bih to bilo ostvarivo u okviru tog putovanja, ali voljela bih malo putovati sa suprugom i djecom, a malo sa prijateljicama.

 Gdje si i šta radiš za 10-15 godina?

– Zamišljam da što sam starija imam sve više vremena za sebe i sve te stvari koje bih htjela učiti, probati, raditi. Ne mislim da ću ikada, zaista, prestati raditi svoj posao, ako bude zdravlje dozvoljavalo, ali voljela bih da bude sa manje stresa, okružena svim dragim ljudima, saradnicima i sa dovoljno vremena za nove izazove. Čini mi se da ću i tada biti ovdje u Sarajevu, ali ko zna…

 Amna pita Jasnu

 Kako ti vidiš budućnost svijeta i mode u okviru toga?

– Nažalost, ako uskoro ne promijenimo mind set tj. konzumeristički način razmišljanja ne vidim baš svijetlu budućnost svijeta, a ni mode. Moramo se više fokusirati na kvalitetne svevremenske komade odjeće, koje ćemo nositi nekoliko godina i prestati s masovnom produkcijom krpica – loše kvalitete i prolaznog trenda. Znam da je taj problem mnogo veći, jer je u pitanju enormni profit velikih kompanija, ali sve je postalo besmisleno ako je cijena uništavanje naše jedine planete.

 Znam da voliš fantaziju, ali zanima me koji bi super-heroj voljela biti i zašto?

– Superwoman! Jaka, brza, nepobjediva i mogu da letim, (smijeh). Nikad nisam odgajana da pravim razliku šta žene mogu, a šta ne mogu – isto tako i muškarci. Mi možemo sve, svako prema svojim afinitetima. Tako da je taj lik superjunakinje u stvari neko ko pomaže drugima, bori se protiv zla i ima supermoći kao dodatnu pomoć.

 S obzirom na to da si osoba emocija, šta je najracionalnije što si u životu uradila?  

– Donijela sam neke odluke vezano za materijalni segment mog života. Kao što si i sama rekla zaista sam emotivna – što je nekad dobro ali, i veoma opterećavajuće u životu. Međutim, s vremenom sam naučila da savladam buru emocija, pogotovo kada treba donijeti neke važne životne odluke.

Koliko si se promijenila i u čemu – od svojih 20-ih, pa do danas?

– Nisam puno, bar tako mislim i dalje sam sanjar, romantik i umjetnik, ipak s godinama sam postala sigurnija u sebe tj. nije me više briga šta drugi misle o meni. To zaista ima veze sa životnim iskustvom, jer pomaže da neke situacije sagledamo realnije, jer smo se s njima i prije susretali. Ipak i dalje sebe doživljavam kao zanesenu 20-godišnjakinju koja mašta, ponekad iracionalno, ali to mi pomaže da pobjegnem u svoj kreativni svijet i stvaram nešto novo.

Šta si kao djevojčica željela postati…

– Astronautkinja, oduvijek sam opčinjena zvijezdama i svemirom, drugim dalekim planetama, vanzemaljcima. Svemir je toliko fascinantan, kao i sve do sada istražene pojave u tom beskonačnom prostoru. Željela sam otići i istraživati svemir – onako dječije bez predznanja o ograničenosti ljudskog tijela i mogućnosti, to me nije opterećivalo. I dan danas sam jedna od onih – ko na plaži noću gleda u zvijezde i sanjare o neki dalekim svjetovima.

 Da moraš i smiješ dizajnirati samo jedan proizvod do kraja života, šta bi to bilo?

– Teško je svesti svoju kreativnost samo na jedan proizvod, ali ako bih morala birati, možda bi to bile tunike od svile koje oslikavam, jer nijedna nije ista, mogućnosti su beskonačne.

 Koju osobinu najviše mrziš kod ljudi, a koju voliš?

– Ne podnosim pohlepu i okrutnost, ne razumijem ih. Okrutnost prema drugima, životinjama, prirodi. Pohlepa, manjak empatije i osjećaja za druge će nas uništiti. Ne shvatam ljudsku okrutnost, priroda je okrutna – ali s razlogom, opstanak jačeg, prehrana, razmnožavanje,… ljudi su otišli daleko od prirodnih zakona. Ovo što mi radimo je samo zlo i pohlepa. Ratovi i opresija bilo koje vrste nemaju nikakvo opravdanje u ovom stoljeću, u doba tehnološkog napretka i nauke. To su samo unaprijed dogovorene igre, radi nekih drugih ciljeva, u glavnom materijalnih. Ubijanje ljudi radi vjere, teritorije, resursa, pa ovo je naša planeta dijelimo je jedni s drugima, sa životinjama, biljkama – ko je nama dao pravo da otimamo i u to ime ubijamo? Volim i cijenim dobrotu, empatiju, racionalnost, sve ono što bi trebalo biti normalan način života u skladu s prirodom i jedni sa drugima.