Zemlja koja slika najljepšu umjetnost

 „Vjetar u kosi, sunce na obrazima, pogled dubok i sanjiv koji se sigurno gubi u nesagledivim ljepotama mora, limoncello, izobilje rakova, riba, školjki, i na svakom ćošku – ciao bella“

Piše: Amna Muhamedović

Harmonija. Šarenilo. Boje, jednostavnost, razdraganost, a opet ljudi toliko mirni. Mirisi, citrusi, historija, običaji, priroda, umjetnost, kultura, hrana i ostalih sto inspiracija se rasplamsa mojom maštom svaki put kada pomislim na ovu divnu zemlju.

Neizmjerno sretna što sam svoju neiscrpivu muzu pronašla ne toliko daleko od doma i načelno veoma rano sa nekih 20-ak godina, kada se prvi puta javila velika želja i strast za istraživanjem jedne svojim biserima neiscrpne zemlje – Italije. Vedra i zahvalna vječnom gradu – Rimu na gostoprimstvu od šest mjeseci za vrijeme mog doktorata – u kolijevci prava, kojim se i bavim u životu, a koje mi je još više produbilo ljubav, čežnju i sreću prema ovoj zemlji.

Italija je spektar najrazličitijih ljepota koje jednom čovjeku mogu pasti na um. Na sjeveru od Dolomita, od kojih se dah steže, leden kao dolomitski vrhovi, na jugu do Napolija, Puglije, Kalabrije i Sicilije, u čijem plavetnilu dubina bih se ovog momenta izgubila.

A, između ovakve dvije krajnosti se rasuo spektar nesagledivih toskanskih vinograda, umbrijskih prostranstava, kamenih gradića, seoca na vrhovima planina, rijeka, najstarijeg grada – Matere, pet najljepših sela u svijetu – Cinque Terre, Lago di Garda…

Ma koju regiju izabrali uvijek će vas dočekati veliki osmijesi, jake mimike, mnogo komplimenata i toplina ljudi koju rijetko gdje na ovakav način možete osjetiti.

Moja hedonistička poema počinje na italijanskim vinima, pa od sjevera Gewurztraminer, ka jugu Montepulciano, Vermentino, Primitivo, a ako se usudim reći da završava na italijanskoj gastronomiji: permigiano, balsamico, mozzarella, mortadella, paste: cacio e Pepe, carbonara, matricana, pici, toskanski stejkovi, pizza, lasagne, bruchetta i svi ljudskom umu nezamislivi morski plodovi. Nadalje, tu šarenu melodiju rasplamsava napuljska i sicilijanska muzika i igra u svako doba dana i noći – ne bira mjesto: trgove, balkone, metroe, buseve, a onda na kraju dana ponovno u mirni sklad sve vraća ljubaznost mještana Orvieta.

Kada bih dobila zadatak da opišem grad koji najviše volim – to bi nesporno bio Citta Eterna – Rim, u kojem se u svakom korneru izgubite u vremenu, gdje svaka ulica, hram, trg slikaju najljepšu sliku muzeja na otvorenom.

Kada bih morala da odaberem dan iz snova – to bi bio road trip Amalfi obalom: Sorento,  Positano; Amalfi, Ravello. Šarenilo gradića zbijenih na same litice neprikosnovenog Tirenskog mora, koji vas iznenade iza svake krivine uskih zavijenih putića.  Vjetar u kosi, sunce na obrazima, pogled dubok i sanjiv koji se sigurno gubi u nesagledivim ljepotama mora, limoncello, izobilje rakova, riba, školjki, i na svakom ćošku – ciao bella.

U zadatku da opišem najljepši sklad koji čovjek može osjetiti – rekla bih da je to Toskana. Razuđena brda, prosuta najljepšim šarenim cvjetovima, na svakom kao carstvo izvio se neki dvorac ili agrikultura, stvorena za mirno uživanje, opuštanje u najljepšim prirodnim termama, većinom obojena kamenim jednobojnim kućama. Ovdje je sve prirodno, kamen, drvo, pogledi, izlasci i zalasci, ovdje boje najljepše razglednice.

Znate, kada bih birala najljepšu zemlju, već znate koju bih odabrala.