O umjetničkim i medijskim reprezentacijama nasilja nad ženama govorili su filmski autori koji su se tom temom bavili u vlastitom radu i kroz društveni angažman. Na panelu su govorili: rediteljice Aida Begić, Vanja Juranić, Kumjana Novakova, reditelj Ademir Kenović i glumica Nadine Mičić, a razgovor je moderirao Nebojša Jovanović.
Rediteljica Vanja Juranić posvetila je festivalsku projekciju svog filma SAMO KAD SE SMIJEM ubijenoj Nizami Hećimović.
\”Nasilje nad ženama i porodično nasilje događa se svuda. Film sam snimila nakon što jeu Hrvatskoj prije dosta godina bio jedan slučaj čija presuda je za mene bila frustrirajuća. Bila je očito mačistička, šovinistička. Imala sam potrebu više se time baviti i na kraju napraviti film\”, rekla je Juranić.
Glumica Nadine Mičić, koja tumači ulogu u filmu SAMO KAD SE SMIJEM, osvrnula se na tretman junakinje koja trpi nasilje.
\’Stoj doma, nemoj da te ko vidi takvu\’. To kaže najbolja prijateljica liku u filmu. U takvom društvu mi živimo. Mi smo društvo koje njeguje nasilje, to su problemi koji su usađeni daleko ranije i mi to na djecu prenosimo\”, rekla je Mičić.
U pogledu uslova rada filmskih radnica i žena na medijskoj sceni, Mičić je istakla djelovanje pokreta \”Nisam tražila\”, pokrenutog nakon prijava za seksualno zlostavljanje koje je glumica Milena Radulović podnijela 2021. godine. Naglasivši da je isprva vladao strah da niko neće odgovoriti na kampanju u kojoj su žene pozvane da govore o nasilju koje su doživjele, rekla je kako se za samo sedam dana javilo više od 3.000 žena iz cijelog regiona.
Rediteljica Aida Begić, govorila je o svom filmovima BALADA, temeljenom na baladi, „Hasanaginica“, i SNIJEG, te o normalizaciji nasilja nad ženama kroz historiju jugoslovenskog filma i njegovom upisivanju u diskurse popularne kulture.
\”Prepričavale su se replike \’Nemoj, Fako, duše ti’ i to je bilo skoro normalno u svakom filmu, to je dio našeg života. To je počelo da se mijenja kad je nakon rata devedesetih došla jedna grupa žena koja je imala drugačiji pristup sadržaju naših filmova, ali i iza kamere, o čemu govorimo i danas kroz pokret \’MeToo\’\”, rekla je Begić.
Begić je dodala i da se stanje u kinematografiji danas mijenja, te da žena ne mora biti prikazana kao heroina kako bi nasilje nad njom bilo smatrano neprihvatljivim.
Rediteljica Kumjana Novakova složila se sa konstatacijom Aide Begić da se stanje u domaćem i regionalnom filmu mijenja i da sve više žena dobija prostor i glas. Ipak, istakla je da feminističke autorice ne mogu riješiti sve probleme.
\”To je nepravedno očekivati i stavljati pritisak na njih. Kultura i umjetnost su tu da stvore prostor da se određeni procesi ubrzaju. Sistemska rješenja ne leže u filmu i umjetnosti\”, rekla je Novakova.
Ademir Kenović je govorio o svom filmu KUDUZ iz 1989. godine, koji također tretira problem femicide. Naglasio je da protagonistkinja nije junakinja u klasičnom smislu riječi, ali da je to ne čini ništa manje vrijednom razumijevanja i saosjećanja.
Panel je zaključen porukom da umjetnost ne može preuzeti ulogu zakonodavaca, ali da je neophodno da se obazrivo, samosvjesno i kritički bavi temama i modelima ponašanja koji su duboko ukorijenjeni u društvu i koji se, samim tim, često ne preispituju i ne pokušavaju se prevrednovati.