Prije nego što svarimo francusku i sarmu, bit će kraj godine

 „Na toj listi, meni je u ovoj dvadesetčetvrtoj koja još miriše na novo i neotpakirano najvažnija stavka da ljudima treba govoriti tačno ono što mislite“

Piše: Najra Krvavac

Prije nego što išta drugo napišem i kažem – sjetite se da, iako jeste januar, decembar vreba iza ćoška i prije nego što svarimo francusku i sarmu, bit će kraj godine. Mene svake godine sve brže zatekne da mi godina izmakne, a da se ni okrenula nisam. Mislite na to dok križate listu novogodišnjih odluka.

Na toj listi, meni je u ovoj dvadesetčetvrtoj koja još miriše na novo i neotpakirano najvažnija stavka da ljudima treba govoriti tačno ono što mislite. Vjerujem da je ovo i privilegija godina, i što ste se više novogodišnjih rezolucija nasastavljali, to vam je važnije ono što vi osjećate naspram onoga što drugi osjećaju prema vama. Meni je, barem, tako. Ne znam da li srećom ili nesrećom, uglavnom – zahvaljujući društvenim mrežama sve brže sagledavamo karaktere ljudi koji nas okružuju. Na beskonačnoj listi primjera, evo jednog:

Osoba A, u direktnom kontaktu koji je meni najčešće smoran, izgovori sve i svšta za osobu B. Iako me razgovori koji nisu konstruktivni u bilo kojem smislu, a tračevi najčešće nisu, užasno umaraju, zbog prijateljstva ili poznanstva s osobom A učestvujem u tom razgovoru. Saslušam, tamo gdje se traži malo i analiziram, tražim argumente ili pravim projekcije. Iskreno, meni to crpi enormnu količinu energije. Nakon takvih razgovora obično imam dva problema. Prvi je to što, nakon takvog razgovora, imam potrebu da se sklupčam u fetalni položaj, pokrijem po glavi i sisam palac naredna tri sata, bez kuveta da makar i trepćem. Drugi je, ovisno o razini na kojoj smo osoba A i ja na skali prijateljevanja, ja osobu B kasnije teško mogu i pogledati. Posljedično, moj odnos s njom ili njim, osobom B, biva trajno narušen. Kako ne znam kanalisati te osjećaje, on se u konačnici i ugasi.

Ali!

Dva dana nakon takvih situacija, a imam sasvim dovoljno primjera da mogu reći da je ovo pravilo više nego iznimka, vidim istu ovu veselu i pričljivu osobu A koja osobi B manijakalno lajka 27. selfia tog dana i ispod piše mačko, goriš. Karikiram, dabome, ali shvatili ste. Htjela sam reći da, nakon što meni istrese cijelu kašetu osjećaja, osoba A najčešće nastavi da se druži s osobom B potpuno neometano. Za razliku od mene koja, j*bi ga, to ne mogu. U isto vrijeme mi i osoba A padne dosta niže na toj skali prijateljstva, pa tako ispadne da ja, ni kriva ni dužna, izgubim dvije osobe jednim udarcem trača. I sve tako u krug. Nezdravo velika količina ljudi je spremna da vam istrese svoj, da ne lajem, bulšit i onda nastavi da živi i ponaša se kao da se to nikada nije desilo. Ne razmišljajući baš nikad o tome šta je u vama proizvela ta vrsta razgovora. U najužem krugu mojih ljudi se ovakve stvari ne dešavaju. Za svoju najbolju prijateljicu, recimo, sa sigurnošću dovoljnom za svjedočenje na sudu mogu potvrditi da će reći tačno ono što misli ili osjeća, i da će se prema tačno tim mislima i osjećajima nastaviti ponašati. U njoj, kao i u ostalima koji su mi srcu bliski, nema te vrste licemjerja. Valjda zato i opstajemo skupa sve ove godine u odnosu koji je, s vremenom, sve udobniji i bolji.

Zato sam, s odlučnošću biblijskog tipa, odlučila da ću od sada osobi A reći tačno ono što mislim: popusti me. Shvatam ja da ljudi imaju potrebu dijeliti negativne misli, da bi im teret koji one neminovno nose bio lakši. Vjerujem da je to negdje i prirodno, iako nije moje polje ekspertize. Samo što ja nemam ni daha ni strpljenja više da budem ta koja preuzima. Ne samo da ne mogu, nego i neću. Ovdje ne računam generalne, neosobne tračeve. Ti me vesele.

Za sve ostale, imam ozbiljan arsenal i nakupljenog tereta, svačijeg, iz godina i godina. Jao, sad kad me krene…