Glumica Evrope za 2018. godinu za Ladies In magazin prisjeća se svojih početaka, savjeta roditelja, profesionalnog sazrijevanja otkrivajući i privatnu stranu svoje ličnosti
Piše: Elma Zećo; foto: Muamer Kolar
U pozorište je zakoračila kao djevojčica, tada članica Dramskog studija Narodnog pozorišta Tuzla. Uvidjevši rano sve dobre i loše strane glumačkog poziva, brzo je shvatila šta hoće i šta neće. Bez iluzija i pogrešnih očekivanja, uvijek je smatrala da je tu da bi ispričala priče o čudu zvanom ljudski život, a opet s ciljem da živote onih koji je gledaju oplemeni i uljepša.
Majčini savjeti
U 2018. godini Selma Alispahić (48), prvakinja SARTR-a, dobila je priznanje glumica Evrope u izboru Umjetničkog odbora Međunarodnog pozorišnog festivala “Actor of Europe”. Komentirajući ga, za današnje standarde, skromno je rekla da su za nju podjednako prestižne i sve one nagrade koje je dobila u BiH, citirajući istovremeno Krležine riječi da su nagrade lijepe da ih proslavimo s dragim ljudima, podsjetimo se da vrijedimo i opet sutra krenemo od nule.
– Što prije čovjek shvati da je u ovom poslu sve stvar trenutka, bit će spremniji za sve izazove koje profesija sa sobom nosi. Predstava odigrana uvečer nikada više neće biti ponovljena, jer je jedinstveno iskustvo između glumca i publike koje se dešava u tom trenutku, određenog dana, a već sutra ta ista predstava potpuno je novo iskustvo. U tome i jeste ljepota i specifičnost umjetnosti teatra, tu glumac uvijek iznova živi tih nekoliko sati život uloge u određenoj predstavi. Zbog toga je iznimno važno da glumac bude čovjek širokih vidika, spreman pogledati svijet uvijek svježim pogledom, mora biti obrazovan, radoznao i spreman da razumije sve aspekte ljudske prirode bez predrasuda – kaže Selma, koju je takvoj samodisciplini najviše naučila njena majka.
– Nikada neću zaboraviti trenutak u životu kada sam kao mlada glumica dobila dvije nagrade na festivalu u Jajcu. Došla sam kući u Tuzlu, koja je uvijek bila rudarski, proleterski grad. U to doba pola Tuzle grijalo se na ugalj. I nama je tada došao ugalj za zimu. Stigla sam kući sva oduševljena i puna sebe, imala sam dvadeset godina, donijela sam dvije glumačke nagrade, sjeli smo i porodično popili kafu i pojeli kolače. A onda je moja majka meni i mom bratu rekla: “Šta mislite, ko će unijeti ovaj ugalj u podrum?” I ja sam se bez pogovora presvukla u trenerku i cijelo poslijepodne unosila ugalj. Tu lekciju vraćanja u realnost nikada neću zaboraviti i zahvalna sam svojoj majci što me je veoma rano naučila da ne živim u oblacima, niti uživam u nekim lovorikama. Realnost života je nešto drugo i veoma je važno u ovom poslu da čovjek ne izgubi osjećaj za nju i život oko sebe.
U izboru profesije Selmu je podržao otac, koji je i sam bio vezan za teatar – u penziju je otišao kao dramaturg i umjetnički direktor Narodnog pozorišta Tuzla. Znao je da je ne vrijedi odvraćati od želje, dok majka nije bila sretna – ona je sanjala da Selma postane ljekar i nastavi njenim stopama.
– Zbog toga mi je i dala neprocjenjiv savjet, koji sam tek shvatila kad sam prešla četrdesetu, a to je da pored glumačke profesije trebam imati i neki profesionalno paralelni svijet. Upisala sam postdiplomske studije i doktorirala književnost, što mi je opet otvorilo mnoge nove mogućnosti i svjetove. I to je najbolja odluka koju sam mogla napraviti. Nikada ne treba prestati ulagati u znanje, jer nam ga niko ne može oduzeti – ističe Selma, koja je u svijetu nauke otkrila da je pravi knjiški miš, da satima može čitati, istraživati, bilježiti i sistematizirati.
Teatarski otac
Selma se od samog početka svoje karijere vezala za ozbiljne projekte. Prve glumačke korake napravila je s Vladom Keroševićem, koji je vodio Dramski studio, nakon toga u nju je apsolutno vjerovao njen profesor na akademiji – Boro Stjepanović, dok je prve kritike o njoj napisao Safet Plakalo, sigurno jedan od najznačajnijih ljudi u njenoj karijeri.
– Pisao je o meni kada sam bila student, a poslije me je upravo on pozvao u Sarajevski ratni teatar, prepoznao je moju energiju i strast, nesebično vjerovao u mene kao glumicu i volio me kao čovjeka. Zato ga zovem svojim teatarskim ocem. Njegov odlazak u meni je ostavio veliku prazninu, a ta praznina se itekako osjeti i u teatarskom životu Bosne i Hercegovine.
Zanimalo nas je kada je osjetila da je sazrela kao glumica.
– To sazrijevanje je prošlo, naravno, kroz nekoliko faza koje su bile uslovljene i raznim okolnostima u kojima sam se našla. U Londonu sam igrala u predstavi Kavkaski krug kredom na sceni Kraljevskog nacionalnog teatra. Oko mene su bile velike zvijezde poput Juliet Stevenson, režirao je jedan od najvećih reditelja današnjice – Simon McBurney, a ja sam igrala pet uloga kao jedini stranac u podjeli. Bio je to fantastičan test mojih sposobnosti. Moje sazrijevanje je obilježila također predstava Ay Carmela uz koju i bukvalno životno sazrijevam, jer ćemo u martu iduće godine proslaviti 20 godina igranja. To je svojevrsni fenomen našeg teatra i sretna sam što tako nešto imam u iskustvu. Mnogo je na mene utjecala i predstava Čežnja i smrt Silvije Plat za koju sam se mjesecima spremala i osjetila šta znači apsolutno dubinsko razumijevanje uloge i života na sceni.
Svoje znanje Selma prenosi studentima Sarajevske filmske akademije, koja kao dio Univerziteta SSST obrazuje filmske reditelje. Također je izvela dvije generacije glumaca na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli i ponosna je na sve te mlade i snažne ljude koji pronalaze svoje mjesto u okrutnom svijetu. No, predivnim joj se čini i gledati kako stasavaju budući operni pjevači na Muzičkoj akademiji u Sarajevu s kojom je počela sarađivati u tekućoj godini.
– Ulaganje u mlade generacije danas je jedino bitno i ne volim čuti mišljenja da su mladi ljudi izgubljeni i dezorijentirani.
Osmijeh za djecu
Selma se doima i snažnom i nježnom. Unutarnji mir joj je najvažniji. Dugo je radila na tome i sada u zrelim godinama osjeti rezultate.
– Sve shvatam kao dobrodošlo iskustvo, lekciju, spoznaju…, i idem, jednostavno, dalje uz osmijeh i puno razumijevanja. Poredala sam rano prioritete, odvojila važno od nevažnog, većinu toga ne shvatam lično i svoj život ne upoređujem ni sa čijim životom. Svi imamo individualni put, sa svim usponima i padovima koji su samo naši.
Izdaju teško oprašta. Daje ljudima šanse, ali kada podvuče crtu, to važi za sva vremena.
– Isto tako, shvatam da vas ljudi izdaju iz raznih razloga koji često nemaju veze s vama nego s njihovim nesrećama i nemirima. Zato mi je važan savjet koji mi je otac davno dao, a to je: “Najvažnije je sebe ne izdati.” Važan mi je odraz koji vidim u ogledalu, do toga mi je najviše stalo.
Ne stječe se dojam da je veliki zaljubljenik u društvene mreže. Nema profil na Facebooku, dok ju je nedavno Instagram zajednici priključio dobar drug.
– Ima mnogo laži u virtualnim komunikacijama, meni je još uvijek važnija komunikacija uživo, oči u oči. Na Instagramu mi je dobro, jer pratim velike galerije i muzeje, kao i teatarsku scenu u Londonu. Uzbudljivo je gledati video iz Louvrea, ili insert iz predstave Old Vic teatra u Londonu, to je pozitivna stvar društvenih mreža, činjenica da više ništa nije daleko.
Selma nema potrebu za bijegom iz svakodnevnice. Uređuje je onako kako joj prija. Zbog mentalne higijene ne prati političke emisije i ne čita novine, nastoji biti uključena u stvari koje je se tiču, a to su individualne ljudske sudbine.
– Važnije mi je razmijeniti svakodnevno nekoliko riječi s našim pekarom u ulici, ili gospođom koja radi na trafici, nego trošiti vrijeme na razne ‘usisivače’ energije. Okružujem se pozitivnim ljudima, u širokom luku izbjegavam negativce, tu sam prilično nemilosrdna. Shvatila sam da je moje vrijeme važno, pogotovo kako imam dvoje djece. Osmijeh koji dajem njima nema pravo niko da mi uzme, oni su centar moga svijeta i vrijeme koje provodim s porodicom moj je stvarni život.