Lamija Tanović-Profesorica za sva vremena

Članica Evropske akademije nauka, dugogodišnja univerzitetska profesorica koja nikada nije prozivala svoje studente, a uvijek imala do posljednjeg mjesta ispunjen amfiteatar, naučnica angažirana na međunarodnim projektima, diplomatkinja koja je vozila crvenog Jugu, političarka na čelu liberala… Život prof. dr. Lamije Tanović je poput zbirke priča koje prožima neprolazni entuzijazam za stvaranjem   

Piše: Elma Zećo: Foto: Muamer Kolar

Svoj životni vijek posvetila je nauci i edukaciji, te kao djevojčica dala naslutiti da će jednoga dana postati neko veliki. Uvijek je bila najbolji đak. Ambiciozna. I ne samo to. Dugogodišnja univerzitetska profesorica Lamija Tanović bila je spretno i živahno dijete, gimnastičarka – čak je 60-ih godina bila treća u BiH, igrala je rukomet, glumila u Pionirskom pozorištu u Zenici, gdje je rođena i odrasla. U maloj sredini usklađenog ritma, u kojoj se orila sirena nakon svake smjene u Željezari, život je bio šaren i ispunjen obiljem aktivnosti. Svako je nešto radio, pored svog posla. Tako je Lamijin otac bio dobrovoljni vatrogasac, pa dobrovoljni blagajnik u Društvu za tjelesno vaspitanje “Partizan”, a njene dvije sestre i ona tu su se igrale i stalno bavile sportom. Sve ove činjenice dale su veliki doprinos na stazama kojima je koračala jedna od nacjenjenijih žena BiH.

\"\"

 U duši eksperimentalac

Prof. dr. Lamiju Tanović, članicu Evropske akademije nauka, javnost je upoznala kroz različite sfere djelovanja: edukaciju, diplomatiju i politiku – u vrijeme kada je Vesna Pusić vodila liberale u Hrvatskoj, ona je bila na njihovom čelu u BiH.

U bogatoj akademskoj karijeri, samo na Univerzitetu u Sarajevu predavala je mehaniku, termodinamiku, molekularno-kinetičku teoriju, optiku, atomsku fiziku, nuklearnu fiziku, fiziku čvrstog stanja, te eksperimentalne metode u modernoj fizici. Da se opredijeli za studij fizike nakon završetka srednje škole najveći utjecaj imali su njen izvanredni profesor ove prirodne nauke, ali i životne okolnosti.

– Jedno vrijeme sam željela studirati jezike, a potom me je fasciniralo i graditeljstvo. Međutim, moj otac je umro pred kraj srednje škole. Bio je relativno mlad, a ja najmlađa od tri sestre. Starija je već studirala ekonomiju u Beogradu, dok je druga bila na studiju medicine u Sarajevu. Morala sam dobiti stipendiju, jer me moja mama nije mogla sa skromnom penzijom školovati. Metalurški institut “Hasan Brkić” u Zenici mi je ponudio stipendiju, oni su mene već iz gimnazije izvukli rekavši da mogu uzeti matematiku, fiziku, mašinstvo ili elektrotehniku. Zbog mog profesora i zbog toga što je to zbilja atraktivan predmet izabrala sam fiziku. Vjerujem da bih nešto i u građevini napravila, čovjek može u svakoj oblasti da napravi nešto, ali ovo je disciplina u kojoj ima svega. Danas se medicina ne može zamisliti bez fizike – govori profesorica Lamija, čija je prvobitna želja bila da studira na Prirodno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U konačnici, kako bi bila bliže sestrama, opredjeljuje se da ostane ovdje. Bila je oduševljena predavanjima profesora Branka Galeba, osnivača naše fizike, kod kojeg je imala sve desetke, no već na trećoj godini susret s teoretskom fizikom rezultirat će ispisom sa studija i odlaskom u Hrvatsku. Ipak, kada sazna da joj pet ispita, bez obzira što su položeni s desetkom, neće biti priznati, te da ne može dobiti dom, hvata se u koštac s neumoljivom realnošću.

Vratila sam se sva ustravljena, ali sam primljena nazad. I sada imam u indeksu da sam ispisana i ponovo upisana. Paralelno s fizikom tada sam odlučila studirati filozofiju, te njemački pod B, jer je meni na drugom dijelu studija falila riječ. Čuveni Vlado Premec bio je mladi asistent koji nam je predavao Platona. Tu se diskutiralo, ono što je nama falilo na PMF-u. Vjerovatno me je to opredijelilo da se držim čvrsto za eksperimentalnu fiziku. Ja sam u osnovi eksperimentalac. I danas mrzim teoretičare (smijeh).

Kada je došlo vrijeme za postdiplomski studij, profesorica Lamija je već radila na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, kako kaže, tada najboljem fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Za fiziku joniziranog gasa i fiziku plazme opredjeljuje se i njen suprug Nenad Tanović, pa zajedno 1973. počinju raditi magistarski u Vinči, prvom nuklearnom institutu organiziranom u ovom dijelu Evrope zahvaljujući Pavlu Saviću, prominentnom naučniku.

Vinča je bila čuvana. To je bio strateški dio, 15 km od Beograda. Okolo su bili rovovi, čuvala nas je policija i psi. Kada se radi eksperiment, to je kao droga, dobijate nešto što je veoma uzbudljivo. Možda sam se tu najviše inficirala eksperimentalnom fizikom. Veoma je neobično. Tjerali smo velike mašine, separatore izotopa, akceleratore, ubrzavali brze čestice, bombardovali mete… To je bila moja prekretnica. To je moj život.

Dobrovoljac u diplomatskoj službi

Profesorica Lamija je za znanjem tragala širom svijeta. Doktorat ju je odveo u Dansku, Švedsku i Englesku, gdje je radila eksperimente, jer je još u to vrijeme evropska nauka ovog tipa bila uvezana.

Ne može se jedna dobra stvar napraviti u jednoj laboratoriji – ističe Lamija, čija profesura obuhvata dva posve različita sistema. No, uvijek je bila pristupačna studentima smatrajući da svako ko pravi veličinu od sebe ne zna ništa.

Na Elektrotehnici sam provela 20 godina prije rata. Elektrotehnika je bila veoma popularan studij, studirali su je najbolji. Na prijemnom je bilo 1500 đaka iz cijele BiH, sve odlikaši, a onda bismo birali 350 najboljih kroz prijemni ispit. Predavala sam na prvoj i drugoj godini. U amfiteatru je bilo 350 studenata, što je ogromni auditorij. Bila sam mlada, uporedljiva sa svojim studentima. Nikada ih nisam prozivala, a amfiteatar je bio pun. To je bio jedan stil, kao estrada, bili ste ozvučeni u velikom prostoru koji ste morali napuniti i pričom, i slikom, i mimikom, i formulama, i dinamikom. Kada sam u godinama iza rata počela predavati na Prirodno-matematičkom fakultetu, imala sam najviše 40 studenata. Na 4. godini ih je bilo po 15, i to je skroz drugi stil predavanja. Patila me je činjenica da nisam mogla imati doktorante, jer se doktorati u vladajućim okolnostima nisu mogli raditi kod nas. Nisam mogla folirati. Nisam imala opremu. Zato sam studente slala u svijet. Tri moje asistentice su završile doktorate u Institutu za fiziku u Zagrebu.

Među studentima fizike uvijek je bilo dobre djece.

Kada neko dođe da upiše fiziku, on ne može neozbiljno upisati fiziku. On mora da radi. Isto je i s elektrotehnikom. Bude mi drago sresti svoje nekadašnje studente. To su skromna djeca, siromašna djeca, koja su izgradila dobre živote. I ja se obradujem tome.

Pet godina provela je radeći također na privatnom SSST univerzitetu, dok je danas, nakon što se povukla iz redovnih obrazovnih procesa, još uvijek angažirana na United World Collegeu u Mostaru na kojem studiraju djeca iz 60 zemalja. Učestvovala je u njegovom podizanju kao predsjednica Organizacionog odbora, a danas se potpisuje kao osnivač s Elizabethom Ren, te izvršna direktorica s finansijskom i pravnom odgovornošću. Na poziv mladih ljudi iz organizacije Humanity in Action, koja se bavi obrazovanjem mladih o ljudskim pravima i aktivnom građanstvu, postat će predsjednica njenog Upravnog odbora.

– Ova dva angažmana mnogo me apsorbiraju, ima tu mnogo posla. Uz njih sam u posljednje dvije godine preko organizacije Save the Children angažirana kao ekspert za pravljenje dokumenata za STEM obrazovanje – nauku, tehnologiju, inžinjering i matematiku. Od najranijeg obrazovnog sistema forsiramo ove discipline koje su potrebne za bolju ekonomiju, ekonomiju baziranu na znanju.

Upitavši je šta je prema njenom osjećaju kruna bogatog rada, ona u prvi plan stavlja svoje studente i saradnike, prisjećajući se istovremeno “čudne ambasade BiH u Danskoj, gdje je bila jedini diplomata”.

– Kada je rat počeo, bila sam u Danskoj zbog jednog projekta. Veoma brzo sam napustila Univerzitet u Kopenhagenu kako bih pomogla našim izbjeglicama. U tu svrhu osnovala sam Informacioni ured krajem 1993. u ćošku kancelarije Helsinškog komiteta, koji će kasnije prerasti u ambasadu. Bila sam dobrovoljac u službi, nisam htjela kola, vozila sam svog crvenog Jugu iz početka. Nisam imala nijednog službenika, imala sam dobrovoljce, ljude koji su radili sve moguće konzularne poslove. Svi moji saradnici su nešto učili od mene. Ljudi kojima sam bila okružena moj su najbolji dio. Mnogo ih je, zamislite da sam 20 godina provela na Elektrotehnici sa u prosjeku 350 studenata na jednoj godini. Mislim da su oni nešto ponijeli od mene, ako ništa taj moj entuzijazam koji još uvijek imam za sve što radim. To je najznačajnije.

 Dom u kojem se uči

I prof. dr. Lamija Tanović kao i njen suprug prof. dr. Nenad Tanović, također pjesnik i predsjednik Skupštine Društva pisaca BiH, važili su za dobre naučnike u bivšoj Jugoslaviji. Zajedno su radili međunarodne projekte u različitim zemljama svijeta, te su autori udžbenika koji se i danas koriste. Njihove dvije kćerke su krenule sasvim drugim putem – opredijelile su se za engleski jezik. Mlađa je u Americi, gdje završava svoju tezu, dok je starija iskusni simultani prevodilac.

Dok idete uz stepenice prema njihovom stanu u centralnoj zoni Sarajeva, osjetite ozračje intelektualaca samo po načinu na koji vam se profesorica Lamija obraća. Jednostavno. Otvoreno. U startu vam se prezentira neprikosnovena širina njenih svjetonazora. Knjige, kultura i umjetnost dominiraju prostorom. Saznajemo i da voli šiti, da se uz peglanje najbolje opušta, što joj, priznaje, teško ko vjeruje, rado šeta po planinama i skija. Često zaspi uz križaljke, a kada čita, onda u posljednje vrijeme bira djela turskog pisca Orhana Pamuka. Od domaćih njenom trenutnom senzibilitetu odgovara Nenad Veličković, posebno njegovi Konačari.

Razgovaramo i dok je slikamo svjesni koliko još može doprinositi razvoju obrazovanja u BiH i koliko je na javnoj sceni sve manje takvih ljudi. U zemlji koja inače nije naklonjena onima koji strše. Zato se profesorica Lamija nikada nije oslanjala na okolinu i svu svoju nauku napravila je napolju. Ali se vraćala i nesebično dijelila svoje znanje. I danas to čini.