Jasna Ornela Bery: Izborila sam se za profesionalnu slobodu

Priznata glumica obilježila je 40 godina umjetničkog rada u koji je utkano oko 130 uloga u svim oblastima umjetničkog izražaja. Igrala je i gostovala na mnogim scenama svijeta, od Sao Paula do Marseja i Pariza uz brojna gostovanja u regiji. Za uloge u teatru dobila je nekoliko prestižnih nagrada i priznanja. Za Ladies In govori o profesiji, porodici, ulogama, svom sinu Vuku i otkriva nove činjenice o privatnom životu, koje još nije djelila s publikom

Razgovarala: Zana Kološ-Mulabdić

– Rođena sam u građanskoj obitelji kao treće dijete u porodici Katarine – Kate i Josipa Beryja. Imam dvije starije sestre – Irenu i Magdalenu, koja, nažalost, nije više s nama, a poslije mene rodila se najmlađa i svima najdraža – Brigita. Zapravo se otac treći put nadao sinu, a rodila sam se ja. Dugo vremena me je zvao sinom. Roditelji moje bake i djeda s očeve strane su Mađari. Porodičnim stablom pozabavila se moja tetka, koja nas je jednom sakupila i rekla da su naši čukundjedovi mađarski plemići, da su imali i svoj grb. Onda je moj rođak koji je poprilično pragmatičan upitao u stilu ima li tu, pored toga što smo plemićke krvi, kakvog nasljedstva u novcu? Svi smo se nasmijali, jer nama mladima u današnje vrijeme titula baš ništa ne znači. Za imanje niko nije bio ni zainteresiran. Znali smo da bi to bio mukotrpan, dugoročan i neisplativ posao. Sjećam se ljetnih praznika kada bi djed nas najmlađe unuke okupljao svako jutro i držao časove mađarskog. Tad bi se uvijek skrivala ispod velikog okruglog stola, jer mi je bilo dosadno. Kasnije mi je bilo žao, jer bi sad znala mađarski – prisjeća se svog djetinjstva na početku razgovora glumica Jasna Ornela Bery, dodajući kako je od roditelja naslijedila ljubav prema životinjama i prema umjetnosti. A njoj pripada već 40 i nešto godina. Nedavno je predstavom “Ih, kako bih te ja…” u Kamernom teatru 55 obilježila taj veliki jubilej.

– Sretna sam, jer radim posao koji beskrajno volim i koji me ispunjava. U mojoj profesiji je veoma važan kontinuitet. Svjesna sam činjenice da sam izabrala teži put i veoma sam ponosna jer sam u tome uspjela bez ičije pomoći, zahvaljujući isključivo studioznom pristupu, talentu, visokim standardima i posvećenosti onome što radim. To vam je kao i u ljubavi, ako se ne predate u potpunosti, zauzvrat nećete dobiti ništa. Ono na šta sam iznimno ponosna je da sam se izborila za slobodu i profesionalni integritet. Ponosna sam i na činjenicu da sam predanim radom dala doprinos kulturnoj sceni naše zemlje, a i šire.

 Lični pečat

Ostvarili ste oko 130 uloga i snimili preko 36 filmova i 16 serija. Broj pozorišnih uloga prelazi broj od čak sedamdeset. Koje biste reditelje s kojima ste sarađivali i uloge izdvojili?

– U bivšoj Jugoslaviji radila sam s velikim rediteljima koji su me oblikovali kao glumicu. Bili su odlični pedagozi od kojih sam mnogo naučila. Izdvajam poljskog reditelja Tadeuša Minca, zatim Egona Savina, Slobodana Unkovskog, Vitu Taufera, Ivicu Kunčevića… Najdraže uloge bile su one koje sam smatrala najvećim izazovom. Kad je teatar u pitanju, to su Manjka u komadu “Vjenčanje”, Paulina u “Bijelom braku”, naslovna uloga u “Crnoj kraljici”, Agata u “Zločinu na kozjem otoku” te mnoge druge. Na filmu sam izvrsno sarađivala s rediteljima Aidom Begić, Ines Tanović, Jasmilom Žbanić, Angelinom Jolie, Jasminom Durakovićem, Danisom Tanovićem, Nikolom Ljucom, Srđanom Vuletićem, Daliborom Matanićem. Ponosna sam na uloge poput Marije u “Našoj svakodnevnoj priči”, Nadije u “Snijegu”, Sabine u filmu “Grbavica”, Merjeme u filmu “U zemlji krvi i meda”, Dragice u filmu “Vlažnost”, a od uloga u serijama izdvojila bih rolu Mire u “Ne daj se Nina”, Sabine u seriji “Pečat”, te Bahre u seriji “Dva smo svijeta različita”.

Godinama su Vam dodjeljivali uloge seks simbola. Tek negdje početkom devedesetih dešava se veliki obrat. Karakterne uloge dobivali ste češće od rediteljica…

– Nekako su rediteljice bile te koje su u meni prepoznavale sposobnost da sa svojim izgledom mogu tumačiti drugačije uloge. Jednom sam u šali još u bivšoj Jugoslaviji na Filmskom festivalu u Puli rekla: “Dajte mi ulogu partizanke ili seljanke.” Uvijek sam se trudila da ostavim pečat po kojem će biti prepoznatljive.

Imali ste samo pet godina kada ste stali na daske koje život znače. Prva predstava desila se, ni manje ni više, u kokošinjcu.

– Moja starija sestra, također glumica, Irena Mulamuhić, napravila je lutkarsku predstavu sakupivši iz komšiluka talentiranu djecu. Imala sam tijelo kao od gume, tako da sam ja, pored toga što sam im smetala, izvodila razne akrobacije. Predstavu smo odigrali u kokošinjcu dvorišta koje smo očistili. To je bio moj prvi kontakt s umjetnošću. Često se znam našaliti i reći da sam glumica koja je započela karijeru u kokošinjcu. Svako nedjeljno jutro s majkom slušale smo radio dramu, a potom bismo išli u teatar na dječiju predstavu ili kino. Otuda i moja ljubav prema umjetnosti. Prvi put sam nastupila u Pionirskom pozorištu kao balerina, a uskoro sam dobila prvu glavnu ulogu u predstavi “Uspavana ljepotica”. Bila sam veoma ponosna. Za mene se otvorio čudesan svijet. Bio je to moment kad sam se inficirala umjetnošću.

Svoj jubilej obilježili ste predstavom “Ih, kako bih te ja…”. Zašto je odabir pao baš na žanr komedije?

– U posljednje vrijeme nerijetko igram teške uloge, poput majki koje su u ovom ratu izgubile djecu i slično. Nažalost, glumica sam koja se teško distancira od priče, na koju takve uloge ostavljaju traga. U ova sumorna i apatična vremena, osluškujući druge, shvatila sam da su ljudi, zaista, željni komedije. Htjela sam da četrdeset godina svog umjetničkog rada proslavim komedijom i da bar na moment vratim osmijeh na lica publici i sebi. Komad koji smo izveli govori o svakodnevnim banalnim životnim situacijama i o svemu onom s čim smo suočeni u bračnoj zajednici, o ravnopravnosti, odnosno, neravnopravnosti spolova, ali na jedan komičan način. Pošto sam radila i produkciju, odlučila sam se za mlađe saradnike, pa sam režiju predstave povjerila reditelju Irfanu Avdiću, a osim mene, veoma ravnopravno i uspješno igraju Vuk Marinić i Mario Drmać.

U jednoj od glavnih uloga pojavljuje se Vaš sin Vuk. Kako ste reagirali kad je odlučio da krene Vašim stopama?

– Nisam sigurna da li bi mi bilo draže da je izabrao neku drugu profesiju. Danas su druga vremena i druga pravila. U našoj državi malo ko se zanima za kulturu. Nikome nije stalo, ili bar ne na pravi način. Imamo malo pozorišnih kuća, a zbog financijske situacije ne radi se dovoljno. Mladim se mora pružiti prilika da izbruse svoj talenat. Vuk potječe iz umjetničke obitelji i za njega teatar nije nepoznanica. Odrastao je u teatru, jer smo ga moj suprug Antun Marinić i ja često vodili na probe i snimanja po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Još kao dječak počeo je da snima filmove i to sa zvijezdama poput Mustafe Nadarevića, Milene Zupančić, Ratka Polića i drugih. Bio mi je velika podrška dok smo radili. Moj je najveći kritičar, ali mi je dao veoma konstruktivna i kreativna rješenja.

Početkom osamdesetih ponudili su Vam da se slikate nagi za naslovnicu Playboya. Odbili ste, iako ste dotad snimili mnogo uloga u kojima ste se skinuli pred kamerom.

– Da, to je bilo u vrijeme Olimpijade 1984. godine u Sarajevu. Odbila sam, jer bi se tada slikala privatno kao Jasna Bery. A nisam fotomodel, ja sam glumica. Kada to učinim u teatru i na filmu, to radim samo ako za to u ulozi ima opravdanje, jer bi stvarno bilo smiješno da, recimo, scene gdje se tuširam radim obučena.

Međunaslov: Zahtjevna prema sebi

Odlično izgledate i danas. Šta čini Vas svakodnevni ritual ljepote?

– Ono što je najvažnije i što se podrazumijeva je da morate biti njegovani, čisti i da, pored tijela, naravno, njegujete i duh. Važno je da zdravo živite, radite ono što vas ispunjava i da se trudite da u ljudima, ma kako nepravedni bili prema vama, pronađete nešto pozitivno. Kada se dobro osjećate u svojoj koži, onda ćete biti privlačni i drugima bez obzira imate li koju boru više ili ne. Ljepota uvijek dolazi iznutra.

Kako ste osoba koja često radi nekoliko projekata u isto vrijeme, na koji način se opuštate?

– Ne volim tako raditi, ali, eto, dešava se. Uvijek imam osjećaj da jedan od tih projekata trpi, a pošto sam perfekcionista i veoma zahtjevna prema sebi, ne osjećam se u potpunosti zadovoljnom. Najviše me opušta kad sam okružena onima koje volim, a kad to nije moguće, onda svojim ljubimcima.

Koliko su muškarci s kojima ste bili u vezi ili braku utjecali na Vašu karijeru?

– Moj muž Antun Marinić je bio jedan od najvećih umjetnika na prostorima bivše Jugoslavije i veliki poznavalac teatra. Znao me tu i tamo posavjetovati, ali sam ja bila ta koja je odlučivala. Mnogo smo razgovarali o poslu, ali nije utjecao na moju karijeru.

Kada biste mogli nešto promijeniti u svojoj prošlosti, šta bi to bilo?

– Manje bih radila i više vremena bih provodila sa svojom obitelji i sa sinom. Nažalost, nikad mu neću moći nadoknaditi izgubljene trenutke.

Žena velikog srca

– Pobornik sam zaštite ljudskih prava, prava djece i životinja. Pesco-Vegeterijanka Vegetarijanka. Pacifist. Smatram da ni roditelji ni mjesto rođenja ne moraju nekoga definirati ili odrediti. Dijelim ljude na dobre i zle, i poštujem različitosti. Moja uža i šira obitelj je multinacionalna. Ima Hrvata i Bošnjaka, Srba, Mađara i Šveđana.