Zgrada u kojoj sam živjela pripadala je građevinskoj firmi u kojoj su svi stanari bili zaposleni, pa su tako i radili i stanovali zajedno, kao jedna velika porodica. Svakog 8. marta, poslije radnog vremena, u Alipašinoj ulici, dugim stepenicama iznad Kinoteke, penjala se povorka muževa koji su nosili bukete cvijeća. Mi djeca, skriveni u grmlju, gađali smo bukete praćkama. Bilo je i batina, ali i nezaboravnog smijeha
Mjesec mart,mjesec u kojem dolazi najljepše godišnje doba, proljeće. Polako se oglašava, laganim vjetrićem koji miriše na ranu rosu. Ptičice još uvijek stidljivo pjevuše jutarnje pjesme budeći visibabe, prve prave glasnike proljeća. Budimo se i mi, bude se naše nade, nove i stare. Proljeće nas podmlađuje, želimo da budemo ljepši, uspješniji, želimo da volimo još više i da budemo voljeni, ignorišući fenomen “proljetnog umora” koji se javlja kao onaj čuveni faktor koji svaka radost nosi sa sobom,malo sjete i tuge.
Ipak, za mene je početak proljeća uvijek bio jedan poseban dan, jedan jedini dan u godini oficijelno posvećen ženama, 8.mart, Dan žena. Moja majka me uvijek nepogrešivo vrati u sjećanja kada svakog 8. marta pogleda kroz prozor i sjetno kaže \”Hm, kakvo grozno vrijeme,mi smo nekada u ovo doba nosili kostimiće, cipele i najlon čarape, a vidi ovo sada, još je vrijeme za čizme i kapute”. Poput mjehurića od sapunice, misli i sjećanja vrate me u djetinjstvo i mladost. Sjećam se moje majke i njenih kolegica sa posla koje su se za taj dan posebno uređivale. Tog dana nisu radile nego bi išle na svečanost u najljepšim kostimima koji su ličili na današnji Chanel. Nosile su svilene košulje sa mašnama, perfektno dotjerane frizure i najlonke. Sama riječ najlonke zvuči grubo i ružno kao kada bih rekla “linoleumke”, ali su one u mojim očima bile nešto najženstvenije što sam vidjela. Možda nisu bile ugodne, ali onaj zvuk koje su pravile kada bi žena prebacivala nogu preko noge, pamtim i danas kao pojam ženstvenosti. Danas su ženske čarape mnogo ljepše i kvalitetnije, ali nemaju onaj zvuk,ono šuštanje,nemaju ono “nešto”. Titovom su ponosno šetale naše Gradiške,naše Merlinke,naše Marlene noseći u rukama bukete cvijeća, šušteći svojim zanosnim nogama.Vladala je ženstvenost.
Kao dijete 8.mart pamtim kao idealan dan za dječije ludosti. Zgrada u kojoj sam živjela pripadala je građevinskoj firmi u kojoj su svi stanari bili zaposleni, pa su tako i radili i stanovali zajedno,kao jedna velika porodica. Svakog 8. marta, poslije radnog vremena, u Alipašinoj ulici, dugim stepenicama iznad Kinoteke, penjala se povorka muževa koji su nosili bukete cvijeća. djeca, skriveni u grmlju, gađali smo bukete praćkama. Bilo je i batina, ali i nezaboravnog smijeha.
Moja gimnazijska generacija 8.mart je, naravno, slavila sasvim drugačije. U popularnim kafićima gazde bi tokom cijelog dana dijelile piće ženama, uglavnom djevojkama, računajući da će se oko mladih djevojaka skupiti puno mladih muškaraca koji će taj isti dan slaviti i obilato piti. Međutim, sarajevskim momcima nije dugo trebalo da se dosjete kako mi možemo naručivati pića koja će oni piti. Tako smo mi odlazile kući potpuno trijezne od \”bezbroj alkoholnih pića\”, a oni pijani od “samo jednog pića\”. Ne sjećam se da li su nam čestitali dan djevojaka, ali su se u svakom slučaju proveli bolje od nas. Našim profesoricama smo, od skupljenog novca, poklanjali bukete cvijeća. Nježno bi se nasmiješile i rekle:”Hvala vam djeco”, a mi smo naučili da jedna mala ruža može da kaže više od stotinu riječi i da se u, naizgled strogoj profesorici , krije još jedna nježna i blaga žena.
Sjećanja su uvijek uljepšana, sve što je nekad bilo i prošlo,danas nam izgleda ljepše. Ipak, istina je da je 8.mart zadržao svoje dostojanstvo, slavi se u čast svih žena koje neosnovano nazivaju “slabijim spolom” jer, sigurna sam da nijedan muškarac ni u mašti ne bi mogao da izdrži i podnese ono što može jedna žena. Mi se mjenjamo, ali 8.mart ostaje kao jedini dostojanstveni praznik žena koji nije podlegao komercijalnosti, dovoljna je jedna ruža kao znak zahvalnosti i poštovanja. Drage dame, ne očekujte da vam muškarac čita iz očiju, da razumije kada kažete ono čuveno ”Ma, nije mi ništa”. Izgovorite jasno i glasno ono što želite, što vas čini sretnom i slušajte srcem jer ono najbolje čuje. Ako vam se posreći da nađete nekoga ko će u vašim očima vidjeti ono što osjećate, ako razumije i ono što niste izgovorile, našli ste pravu ljubav. Sačuvajte svoju ženstvenost jer ona je najljepši ukras svake žene. Pružite ljubav i dobićete ljubav. Sretan nam 8.mart.