Nj. E. Amelia Achmed Yani: Žene više rade srcem, nego razumom

Prvi susret sa Sarajevom značio je i prvi susret sa zgradama i objektima na kojima su se još vidjeli ostaci od metaka, granata, rata. Pitala sam svoje osoblje zašto su ti tragovi još tu? Zašto su te zgrade u tako lošem stanju i danas? Objašnjeno mi je da su ostavljene takve kakve jesu kao podsjetnik na ono što se ovoj zemlji desilo. Polako, ali sigurno, vezala sam se za ovu zemlju, njenu ljepotu kao i topla srca ljudi koji ovdje žive, kazala nam je ambasadorica Indonezije u našoj zemlji, koja je našu ekipu ugostila u svojoj rezidenciji u sarajevskom naselju Hotonj

Razgovorala: Lejla Lojo-Karamehmedović

Foto: Edvin Kalić

Ambasadorica Indonezije u našoj zemlji već na prvu će vas osvojiti svojim toplim osmijehom i blagim crtama lica, a vi ćete imati osjećaj da ste u društvu osobe koju dugo poznajete. Potrudit će se da vas ugosti i učiniti sve da se osjećate dobrodošlim, na najbolji način prezentirajući toplinu i veliko srce svog naroda. Na funkciji ambasadorice u našoj zemlji je od februara 2016., godine i za ovo vrijeme učinila je sve kako bi još više produbila prijateljske odnose ove dvije zemlje, bolje upoznala naš narod, naučila jezik, ali i Bosancima dočarala Indoneziju u najboljem svjetlu. Za naš magazin je govorila o svom prvom susretu s Bosnom, odnosima koje je Indonezija imala s našom zemljom još u vrijeme Tita, te nam je otkrila kako, prema informacijama kojim raspolaže, 20 Bosanaca oženilo Indonežanke, a neki od njih imaju i djecu.

 U diplomatskoj misiji u našoj zemlji ste duže od godinu. Kakav je bio Vaš prvi susret s Bosnom i Hercegovinom?

– U Sarajevo samo stigla 22. februara 2016. godine. Već sam 19 mjeseci ovdje. Prvi susret sa Sarajevom značio je i prvi susret sa zgradama i objektima na kojima su se još vidjeli ostaci od metaka, granata, rata. Pitala sam svoje osoblje zašto su ti tragovi još tu? Zašto su te zgrade u tako lošem stanju i danas? Objašnjeno mi je da su ostavljene takve kakve jesu kao podsjetnik na ono što se ovoj zemlji desilo. Polako, ali sigurno, vezala sam se za ovu zemlju, njenu ljepotu kao i topla srca ljudi koji ovdje žive.

 Koliko se Vaše mišljenje o BiH promijenilo od trenutka dolaska do danas?

– Desila se velika promjena za ovo vrijeme koliko živim ovdje.  Očigledno, automobila je puno više, saobraćajne gužve postale su uobičajene za neke dijelove grada, turista koji posjećuju grad također je sve više jednako kao događaja koji ovaj grad čine živim. Više je kafića, radnji i obnovljenih hotela.

Kažite nam nešto više o dužnostima koje ste obavljali prije nego ste došli u BiH?

– Oduvijek se bavila poslom zbog kojeg sam putovala širom svijeta. Nakon što sam završila srednju školu, obrazovala sam se u Engleskoj. U New Yorku sam radila za Ujedinjene nacije tri godine, a 14 godina radila sam za UNDP. Proputovala sam pola svijeta, došla sam do Bangladeša, Indije i Egipta, sve zahvaljujući dužnostima u UNDP-ju. Obišla sam i istočne dijelove Indonezije kao što su Papua, Kalimantan, Sulawesi, Maluku, Zapadna i Istočna Nusa Tenggara, Javu, Bali, Sumatru i mnoge druge otoke kako bih se susrela i upoznala s ljudim koji tu žive, saznala šta im je potrebno i pokušala pomoći u skladu s UN misijom.

 Iz Vašeg iskustva, jesu li žene bolje diplomate od muškaraca?

– Nisam baš u poziciji da bih mogla reći jesu li žene bolje diplomate od muškaraca, ali sigurno znam da žene više rade srcem, nego razumom i da su više posvećene detaljima nego muškarci.

 Koje ste ciljevi sebi zadali kada ste došli u našu zemlju?

– Moja misija u BiH jeste produbljivanje odnosa s Bosnom i Hercegovinom, obostrane investicije, turizam i zaštita interesa Indonežana koji žive ovdje. A jeste li znali da je blizu 20 Indonežanki udato za Bosance? Neki od njih imaju i djecu. Sve su to divna djeca. Također, pokušavam naučiti vaš jezik, ali teško mi ide. Učim o vašoj kulturi i načinu života.

 Šta biste preporučili Indonežanima da posjete u BiH?

– Poslala sam mnoge slike vaše divne zemlje. Brojne goste i delegacije uvijek pratim na njihovim putovanjima u Jajce, Mostar, Blagaj, Srebrenicu, Fojnicu… Ali, najviše volim otići u Bugojno, Goražde, Lukavac, Konjic, Brčko Distrikt, što je, naravno, u opisu mog posla kao i sastanci s gradonačelnicima, odlasci na prijeme i susreti s lokalnim stanovništvom.

 Šta obično svakom Bosancu preporučite da posjeti u Vašoj zemlji?

– Indonezija je zaista velika zemlja. Ima čak 17. 504 otoka, 714 etničkih grupa, 700 jezika. Zato, kada savjetujem Bosancima šta da posjete u Indoneziji, najprije moraju izabrati koji dio Indonezije žele vidjeti. Posavjetovala sam dvije novinarke iz redakcije magazina Furaj.ba da obiđu Bali, Istočnu Nusa Tenggara, otok Komodo i prijestolnicu Džakartu.

 Kakvi su odnosi BiH i Indonezije danas?

– Historija odnosa između Indonezije i BiH počela je još u vrijeme Jugoslavije i predsjednika Tita, koji je bio veoma popularan u Indoneziji. Još u djetinjstvu sam znala ko je Tito. Potom se desio rat u periodu 1992.-1995., ali Indonezija je također mnogo propatila tokom ekonomske krize. Zemlja je gotovo doživjela kolaps, ali, srećom, ekonomija je počela rasti i danas, pod vodstvom predsjednika Joko Wididoja, ekonomija je ostvarila porast od 5,3 posto, a procjene kažu da će se rast nastaviti i naredne godine. Još od 1960. godine moja zemlja kupuje oružje od Jugoslavije. Saznala sam da je većina tog oružja i municije dolazila iz Bosne i nastavit ćemo je kupovati, ali ćemo ulagati i u druge segmente u budućnosti, posebno u obrazovanje.

 Indonezija je fascinantna zemlja po mnogo čemu. Koje kvalitete vašeg naroda, ali i cijele zemlje, uvijek stavljate na prvo mjesto?

– Naš moto “jedinstvo u različitosti” najbolje opisuje život naše nacije. Možete li zamisliti 17.504 otoka, 714 etničkih skupina, 700 jezika, kao jednu naciju, jednu zemlju  i jedan jezik. I bez obzira kojoj etničkoj skupini pripadali, svi smo Indonezija, kojim jezikom govorili, svi govorimo indonežanski (Bahasa Indonesia op.a).

Tema ovog izdanja našeg magazina jeste porodica. Koliko ste bliski sa svojom porodicom i koliko Vam je važna njihova podrška u svemu što radite?

– Porodica je u Indoneziji podjednako važna i na prvom mjestu baš kao i kod vas. Zajedništvo („Gotong Royong“) je nešto najvažnije, donošenje zajedničkih odluka, odnosi, pa i komšije. Kada neko umre, suosjećaju se baš svi, cijelo selo ili komšiluk. Isto je i s vjenčanjima, a razlog za velika okupljanja je i rađanje djece. Ako se u porodici pojavi neki problem, svi članovi te porodice će se udružiti i pokušati pronaći rješenje. I ja sam majka. Imam sina koji je zaposlen u kompaniji Philip Morris u Džakarti. Mnogo nedostajemo jedno drugom, ali fizičku udaljenost nastojimo prevazići svakodnevnim slanjem poruka i fotografija putem WhatsAppa, Facebooka i redovno se čujemo telefonom. Da dospijete na drugi kraj svijeta dovoljno je samo da pritisnete tipku na telefonu.

 Kako volite provoditi svoje slobodno vrijeme u Sarajevu?

– Uživam u kuhanju, ali nažalost, u Sarajevu ne mogu pronaći neke začine i sastojke za indonežanska jela, pa ih donosim iz Beča, Holandije ili Indonezije. Dosta vremena provodim odgovarajući na poruke na društvenim mrežama, a volim se baviti i baštovanstvom ili jednostavno gledati filmove. Uživam u šetnji na Bijambare ili na Trebević. Šuma je predivna, kao i svjež zrak.

 U jednom od intervjua spomenuli ste da pišete knjige. O čemu najviše pišete i može li, možda, naša zemlja poslužiti kao inspiracija za neku knjigu?

– Napisala sam ukupno pet knjiga, na temu poljoprivrede, politike, ekonomije, historije u Indoneziji. Inače, sve što doživim ili vidim, iskusim na bilo koji način, nastojim zapisati. Otkako sam došla u Sarajevo, pa do danas, svakog mjeseca pišem izvještaje u obliku knjige, tako da će u Indoneziji, na osnovu mojih izvještaja, jednog dana sigurno nastati knjiga o BiH.

 Koji je Vaš najveći privatni, a koji poslovni uspjeh?

– Privatno, zahvalna sam na ovome što sam postala i što jesam danas. Zahvalna sam vladi Indonezije koja mi je ukazala povjerenje i to je veliki uspjeh.