Od pet ili šest kučića u leglu, tri cure. Od te tri, samo je ova moja prebacila šapicu preko šapice za potrebe fotkanja i malo nezainteresirano gledala u kameru. Je li se i vama nekad dogodilo da ste nekog samo pogledali i smjesta znali da je to to, da imate vezu
Piše: Najra Krvavac
Početkom ove godine sam, konačno, shvatila da stres kao takav uopće nije nešto što se dešava drugima, niti je hrpa članaka na portalima o tome kako je strašno važno da ga se riješite samo click-bate naklapanje. Ma jok. Moj stres je već neko vrijeme sjedio sa mnom za stolom, pio moju kafu i gledao me u oči. Izazivački. Taman krenem da mu lupim šamarčinu, a on se samo malo izmakne, šeretski nasmije i idemo opet. I sve tako.
Malo prije te konačne spoznaje su moji najbolji prijatelji nabavili psa. Prekrasnog i, za sve standarde, ogromnog vajmarskog ptičara. I nikako se, narednih par mjeseci, nisam mogla otrgnuti dojmu da su moji prijatelji počeli živjeti kvalitetniji život od mog. Da su nekako… Smireniji i sretniji, to je valjda najtačniji opis.
Elem, udruženim smo snagama krenuli u potragu za psom. Mojim. Zapravo mojom, tražila sam ženkicu. Klik klik klik po internetu, i nabasamo na leglo preslatkih havanskih bišona. Od pet ili šest kučića u leglu, tri cure. Od te tri, samo je ova moja prebacila šapicu preko šapice za potrebe fotkanja i malo nezainteresirano gledala u kameru. Je li se i vama nekad dogodilo da ste nekog samo pogledali i smjesta znali da je to to, da imate vezu? Čekala sam je nekih mjesec dana i, od trenutka kada mi je popiškila (smije li se ovo napisati u jednom pristojnom magazinu?) prostirku u hodniku, ja sam bila bespovratno zaljubljena. Prije dolaska sam pripremila krevetić i rekla da nikada neće prespavati u mom krevetu. Jer red je red, a prema tom redu – pas spava u svom krevetiću! Cvrc. Tri sata kasnije mi je ležala na glavi i malo hrkuckala, a ja se trudila da dišem što manje i što sporije, da je ne probudim. Kako tad, tako i danas.
Sve čega sam se bojala je sve ono o čemu i vi razmišljate dok čitate ovaj ili slične tekstove. Te obaveza je to, te kako ćemo oko izvođenja, te kud ću s njom kad krenem na put. Jednako kao i vi koji nemate psa, pojma nisam imala da postoji cijeli jedan svijet fenomenalnih servisa za ljubimce. Recimo, mlada i silno energična djevojka je ostavila «siguran» posao koji je imala u ozbiljnoj kompaniji i otvorila – vrtić za pse. Dolazi nam kući po nju, vraća je ponovo u kuću, a između toga Đina (na to se, naime, odaziva ova moja veličanstvena smješnoća od ćuke) vrijeme provodi u sjajno opremljenom prostoru s drugim psima. Ekipa u vrtiću (da, da: vrtić ima cijelu ekipu koja se brine o cukama!) pse ne samo da čuva, nego i odgaja i socijalizira. Pa nam tako psići kući dolaze umorni od igre, sretni i zadovoljni. Drugi drag prijatelj je također nabavio Jack Russela i, na moj nagovor, ga vodi u pseći vrtić. Sasvim očekivano, sad su nam psi nerazdvojni vrtićki drugari. Tako smo, dakle, riješili jedan od najvećih strahova svakog vlasnika psa u nastajanju: dok radite ili putujete, pas provodi vrijeme skoro sasvim sigurno daleko bolje od vas.
Hajmo sad na stres. Otkako je taj prvi put popiškila hodnik (ne, ozbiljno pitam, može li se ovo ovako napisati?), za 24 sata je naučila šta je red i pristojnost (za razliku od mene, koja evo već treći put pišem «popiškila»). Od februara, otkako smo skupa, pa do danas vrijeme provodim puno, nemjerljivo kvalitetnije nego posljednjih 10 godina. Svaki slobodan dan smo u prirodi, a bar planina i livada imamo u izobilju i sve su nam na 10-15 minuta vožnje od grada. Da nema Đine, sasvim izvjesno bih nedjelju, čak i sunčanu, provela na kauču s daljinskim u ruci. I, sve su prilike, ne bih saznala iz prve ruke kako je Jahorina prekrasna i obojena u milion boja u oktobru. Evo baš jučer smo dan provele penjući se na vrh planine (Đina je mali, ali silno izdržljiv i energičan pas). Neću vam pisati o tome kako je pseća ljubav bezuvjetna i kako vam se to stvorenje obraduje čak i kada vas nema tek nekoliko minuta. Toga ste se već načitali. Želim vam reći da me svaki pogled na nju, tog malog i čupavog cirkusanta, grleno nasmije i obraduje. Malo šta tako učinkovito natjera stres da se odmakne od stola kao šapica kojom pas traži od vas da ga pomazite.
Svejedno da li kupujete ili udomljavate, da li je to pas, mačka ili nešto treće, bit ćete mi zahvalni što ste ih nabavili.
Naposljetku, iskreno vam kažem: da ja imam rep – vrlo vjerovatno ne bih prestajala mahati njim od sreće što imam psa.