Znam da naslov izgleda kao dijete iz miješanog braka majke petparačke literature i oca knjige samopomoći, ali imam odličan razlog za njega. Tačnije, imam ravno tri razloga
Piše: Najra Krvavac
Ne znam jeste li primijetili da ove kolumne nije bilo prošlog mjeseca? E pa to vam je zato što su mi ruke bile vezane. Doslovno. Za monitor. Na intenzivnoj njezi. Ova tri razloga se zovu infarkt i dva reinfarkta. Mali, majušni tromb se zaglavio u nekoj žilici (navodno su sve moje žile žilice, o tome ću kasnije) nedaleko od srca i napravio haos. Kako će se kasnije ispostaviti – žile možda jesu male, ali srce je hercegovačko: poveliko i posnažno, svašta može predeverati.
![\"\"](\"https://www.ladiesin.ba/wp-content/uploads/2017/08/najra-1-Small-2.jpg\")
Na prvom mjestu da vam kažem da infarkt, ni prvi ni drugi, a ni treći, uopće ne izgleda kao na filmovima. Znate ono kad se glavni junak celuloidne trake odjednom malo izgubljeno zagleda u daljinu, pa značajno pogleda sugovornika koji mu je netom priopćio kakvu šokantnu vijest, pa se s obje ruke uhvati za lijevu stranu grudi, duboko uzdahne, malo zasopće i sruši se, a već u sljedećoj sceni se budi uredno počešljan i pita brojnu familiju i prijatelje okupljene oko udobnog kreveta u čistoj i urednoj sobi punoj cvijeća i balona: «Gdje sam? Šta se dogodilo?»
E pa niđe veze.
Prvo vas boli kao da neko strugom steže prsa i, pride, probada vrelim nožem. Tako par dana. Ja sam, recimo, toliki optimista da sam dvije noći koje su prethodile prvom udaru supenom kašikom jela sodu bikarbonu, sveudilj vjerujući da me muči refluks želuca. Drugi i treći put doduše, sve u 7 dana, sam već tačno znala da NIJE želudac. Soba u koju vas smjeste ni izbliza nije filmska. Konkretno, u mojoj sam cijelu prvu noć gledala kako sa stropa kapa neka voda. Umjesto cvijeća, balona i brojne familije puste vam jednu osobu na minut i po. U mom slučaju najbolju prijateljicu kojoj sam, konačno, nabila doživotnu traumu jer sam počela plakati kao malo dijete i na sav glas kad sam je ugledala i tako potrošila svih minut i po. Kako sam ja i inače u životu sklona vrlo bizarnim medicinskim posebnostima, poput četiri korijena u trojki ili madeža na jetri, ovaj put mi je saopćeno da imam gustu krv, a gracilne (pobogu GRACILNE!) krvne žile. Od svega na i u meni, krvne žile su mi valjda jedine graciozne, i velika je šteta što se to i izvana ne vidi. Posebna priča je i to što se prezivam Krvavac, a imam problem s krvlju. Ne znam za vas, ali meni u tome ima nešto urnebesno smiješno.
Ali da vam, naposljetku, preskočim dugačku listu sumnji (jer stvarnu dijagnozu još nemam), i vratim se na naslov. Ako ste dovoljno pošteni i prema sebi i prema meni, priznat ćete mi da i vi mislite da ste (malo) besmrtni i da «neće baš vas». Znam da ja jesam mislila baš to. Da imate vremena da popravite stvari. Da od ponedjeljka krenete na dijetu. Od Nove godine prestanete pušiti. Da sačekate da se prijatelji jave vama da im kažete da ih volite. Pogrešno. Nema vremena i ne znam kako bih vam ovo pažljivije saopćila. SADA je odličan trenutak da sve to napravite. SADA je najbolji trenutak da počnete biti neumjereni samo u jednoj stvari – u tome koliko ste dobri prema sebi. Možda nećete spriječiti da se nešto desi i možda niko od nas to i ne može, ali ćete znati da ste ama baš sve napravili da ni za čim ne požalite. Najvažnija lekcija koju sam ja iz svega naučila je da, baš kao u svim dobrim petparačkim romanima i knjigama samopomoći, sve što želite napraviti počnete odmah sad i ne oklijevajući.
Znam da zvuči strašno i znam da se sad vjerovatno pomjerate na mjestu čitajući ovo, ali znam i o čemu pričam: danas je odličan dan za biti dobar, prosto jer sutra nikome od nas nije obećano.
Živjeli!