Asja Čengić Kasumović: U freelancingu je važno naći balans

Asja Čengić Kasumović je neovisna konsultantica za PR komunikacije sa iskustvom u privatnom, vladinom i nevladinom sektoru, te međunarodnim organizacijama

Razgovarala: Najra Krvavac Perišin

Radila je kao voditeljica Ureda za PR komunikacije Razvojnog programa Ujedinjenih nacija i vodila Komunikacijsku grupu UN-a u BiH. Prije nego što se pridružila UN timu, vodila je odjel PR komunikacija u Visokom sudbenom i tužilačkom Vijeću Bosne i Hercegovine.

Radila je i kao PR menadžer/glasnogovornica Sarajevo Film Festivala, a svoju karijeru je započela u Uredu Visokog predstavnika (OHR) za BiH na mjestu Službenice za javno informiranje Sarajevskog regiona. U freelance vodama ima veteranski staž, a specijalizirana je za pitanja politike, kulture i korporativnih komunikacija, a radi i kao trenerica u oblastima komunikacije i prezentacije.

Odlično poznaje prilike na sceni „slobodnjaka“ i ne libi se izgovoriti šta su locirani problemi, ali i šta su dobre strane ovakvog načina rada. Asja živi i radi u Sarajevu.

Koliko dugo si u freelancerskim vodama i kako je, zapravo, počelo?

U freelancerskim vodama sam sedam i pol godina, tako kaže LinkedIn. Sve je počelo kada sam nakon 15 godina karijere počela dobivati ponude da učestvujem u različitim zanimljivim projektima kao konsultant za odnose s javnošću. Pošto sam bila u radnom odnosu te prilike sam par godina propuštala, a onda završila magistarski i odlučila napraviti zaokret u karijeri. Već sam imala trenerskog iskustva, a u organizaciji u kojoj sam tada radila moj odjel je praktično radio kao mala PR agencija, tako da sam otprilike znala šta me čeka.

Među najtraženijim si freelancerima na ovdašnjoj sceni. Kako dolaziš do ugovora i kojim se parametrima vodiš kada preuzimaš određeni posao?

Zanimljiv je put samostalnog konsultanta. Na početku ne biraš, uzimaš klijente iz straha da neće biti drugih, onda kreiraš svoj krug stalnih klijenata koji ti se vraćaju. Već skoro dvije godine sarađujem sa jednom svjetskom kompanijom i praktično sam postala dio njihovog regionalnog tima. Ta saradnja je počela slučajno. Radila sam na drugom projektu, zastupala klijenta i tu smo se prepoznali. Tako da pravila nema, važno je samo dobro poznavati svoju struku i profilirati se za određena područja.

Da li je ovakav način rada dovoljno plaćen u BiH?

Bila bih sretnija kada bi postojali cjenovnici PR usluga. Čini mi se da bi isto odgovorili i ostali freelanceri, dizajneri, fotografi isl. Dok god postoji razlika u cijeni između domaćih i stranih konsultanata, te ne postoje funkcionalna strukovna udruženja koja posjeduju zvanične cjenovnike kojih se sve kolege pridržavaju, moj odgovor je „ne“. Sreća je što postoji određeni broj kompanija, organizacija i udruženja građana koji cijene rad PR konsultanta, razumiju potrebu i svjesni su vrijednosti našeg rada

Kada bi trebala birati između jednog ugovora na neodređeno vrijeme i više freelancerskih poslova, za šta bi se odlučila? Zašto?

Ja već imam ugovor na neodređeno – sa sobom! Šalu na stranu, imala sam u ovih sedam godina priliku raditi kod klijenata duži vremenski period i odlaziti svaki dan u kancelariju, što je najbliže radu na neodređeno, međutim, uvijek se rado vratim saradnji sa više klijenata. U pitanju je druga dinamika života, različitost tema kojim se bavim i mogućnost veće zarade. Sa druge strane biti sam svoj šef nekad zna biti kompleksno jer je potrebna određena disciplina, dobro planiranje i vrlo često manjak odmora, koji je, i kad ga imam, uvijek neplaćen.

Koliko je opravdano oporezivanje freelancerskih ugovora u BiH na način na koji se sada radi, iz tvog ugla?

Kako kažu, jedino se smrt i porez ne mogu izbjeći. Međutim, poreska politika BiH još uvijek adekvatno prilagođena ovom multidimenzionalnom pitanju. Ako već plaćamo porez na Ugovor o djelu ili autorski, mene zanima šta imamo od toga? Kada bismo imali funkcionalan bodovni penzioni sistem onda bi se od svakog našeg ugovora odvajao određeni broj bodova za penziju. U ovom trenutku, jedina moguća opcija je osnovati vlastiti obrt da bi se rad freelencera stavio u pravni okvir i da bi osoba koja pruža konsultantske usluge imala pristup socijalnim uslugama. Moja majka je u prošlom sistemu bila tzv. slobodna profesija – prevodilac i kroz Udruženje je ostvarivala pravo na penziono i zdravstveno. Možda bi se moglo krenuti od toga da vidimo kako je taj sistem funkcionisao? Zašto ne zadržati modele koji su radili?

Da li država uopšte prepoznaje ovaj način rada kao legitiman alat za smanjenje nezaposlenosti u BiH?

Čim određena struka djeluje u sivoj zoni jasno je da se niko na pravi način ne bavi pitanjem kako tu grupu ljudi pomjeriti u legalne tokove, a da im se ne oduzme sve što zarade. Dok god nam se prihodi oporezuju kao profit, a ne barem djelomično tretiraju kao plata, jasno je da država ne stimulira samostalno djelovanje kao legitiman alat za smanjenje nezaposlenosti.

Da li freelanceri u tvojoj branši imaju problem naplate odrađenih poslova?

Naravno i to vrlo često od organizacija, institucija i kompanija koje nemaju cash flow problem. I sama sam više puta imala neprijatnu situaciju „moljenja“ za uplatu naručenog i pošteno urađenog posla. Mislim da je to prevashodno kombinacija našeg mentaliteta, manjka poslovne etike i bezobrazluka.

Da li je ova scena u BiH uređena i postoji li loša konkurencija?

Ubi nas nekolegijanost više nego promaja. Obaranje cijena je svakodnevno, samo mi nije jasno kako te kolege ne razumiju da su kratkoročno zaradile neke novčiće, a dugoročno oštetile struku.

Koje su, po tvom mišljenju, prednosti, a šta su mane rada freelancera?

Prednosti su fleksibilno radno vrijeme, mogućnost rada od kuće, nemanje šefa i protok klijenata. U isto vrijeme sve to mogu biti i mane jer nemaš radno vrijeme, umoriš se od kuće nakon nekog vremena, sam planiraš rad, a broj klijenata može da oscilira. Zato je važno naći balans i pametno osmisliti vlastiti radni dan i portfolio.

Tvoja poruka mladima koji se tek odlučuju: da se upuste u „slobodnjaštvo“ ili da ipak traže posao „od 9 do 5“?

Smatram da je za svakog mladog čovjeka važno da počne raditi što prije, čak prije fakulteta. Također, rad kroz besplatnu praksu je neviđeno vrijedan jer posao se ne uči na fakultetu već uz rad. Karijeru treba promatrati kao maraton i pažljivo je planirati. Ako mlad čovjek ima želju da proba pokrenuti vlastiti posao onda ga treba podržati. Iz tog procesa će izaći jači i pametniji više nego da je radio svaki dan od 9 do 5. Naravno pitanje je i koje je njegovo/njeno strukovno opredjeljenje. U svakom slučaju, moja preporuka bi bila da se mladi što prije uključe u poslovne tokove, što više rade na sebi i prihvate rizik koji priliči njihovim godinama.