Vukov konak: Egzotika na planini

Bračni par Šahinpašić, Sarajlija Jasmin i Finkinja Nepu zajedno sa svoje dvije kćerke žive u Vučjoj Luci, gdje su u četinarskoj šumi na nadmorskoj visini od 1300 metara izgradili planinsku ložu Vukov konak u koji rado dolaze svi koji se žele opustiti. Ovo je porodica s dvije kulture i tri jezika, puna poštovanja prema ljudima, životinjama i prirodi

Piše: Elma Zećo; foto: Muamer Kolar

Još dok parkirate auto pred dvorištem Vukovog konaka počinjete osjećati šarm rustičnog života. Slijede osmijesi izdaljine i veseli doček umiljatog psa. Prvi dojam u okruženju koliba i šume do kraja posjete prerasta u mozaik doživljaja koje kroz svoj stil življenja i svjetonazor reflektiraju vlasnici posjeda Nepu i Jasmin Šahinpašić.

\"\"

 Glamurozno kampovanje

Jasmin je Sarajlija, a Nepu Finkinja. Upoznali su se u Ljubljani, gdje je Jasmin radio u industriji filma, kulture i evenata. Nepu je imala svoju kompaniju baveći se producentskim poslovima koji su se odnosili na organizacijsku i administrativnu pripremu terena za snimanje filmova. U jednom trenutku Jasminova mama, koja je tada živjela u Vučjoj Luci, počet će se osjećati loše. Sa starijom kćerkom Iitom stižu u BiH kako bi joj pomogli. Nisu uspjeli. Dvije sedmice nakon dijagnoze uznapredovalog raka pluća smrt je pokucala na vrata. Ovaj životni događaj otvorio je u životu porodice Šahinpašić novo poglavlje, iako odluku o ostanku u BiH nikada svjesno nisu donijeli.

\"\"

– Jasmin je sin jedinac. Kada je majka umrla, Ita je imala samo jednu godinu, a ja sam se vraćala s porodiljskog. Bio je februar, period koji važi kao slaba sezona za filmske radnike i event organizatore. Ostali smo ovdje da organiziramo sve i riješimo nasljedstvo. Majka je živjela u kući gdje smo mi sada, a Vukov konak je vodila kao restoran. Odjednom je bilo proljeće, sunce i cvijeće posvuda. Ita je trčala naokolo… Odlučili smo još ostati da vidimo kakav će biti kraj ugostiteljske sezone. Odluku nismo donijeli. Nismo je još uvijek donijeli, a sedam godina smo ovdje. Nikada nismo svjesno zamijenili gradski život za život u prirodi. Jasmin je živio u Sarajevu, a potom u Ljubljani. Ja sam živjela u Helsinkiju, Londonu, ali sam prije dolaska u Sloveniju živjela na selu i imala želju da se kad-tad vratim tom životu. I u Ljubljani smo gledali kuće s namjerom da jednim dijelom živimo u gradu, a drugim na periferiji. Ovaj stil života nas je privukao. Finansijski nema smisla, ali se počeo osjećati kao nešto dobro. Kao nešto što želimo ponuditi svojoj djeci – kaže Nepu, čiji se profesionalni život baš kao i Jasminov potpuno promijenio. Svoju kompaniju je zatvorila i posljednjih godina radila samo na dva filma, ali je zato otkrila nove interese.

Bračni par sada vodi Vukov konak, koji je od centra Sarajeva udaljen 18 km. Smješten u selu Vučja Luka na 1300 metara nadmorske visine, još uvijek postoji dilema kojoj planini zapravo pripada.

\"\"

– Prema literaturi, ovo su obronci Romanije, međutim, postoje i mišljenja da je riječ o obroncima Ozrena – uključuje se u razgovor Jasmin, koji je preuzeo brigu o meniju Vukovog konaka. Jela su tradicionalna, ali s ličnim pečatom kulinarskih vještina.

– Restoran smo transformirali u gostinjsku kuću. Imamo sobe za spavanje, a sagradili smo i saunu. Posjećuju nas različiti gosti. Neki dolaze na ručak preko vikenda, neki na spavanje. Dolaze roditelji s djecom. Stranci koji rade ovdje i kojima je još uvijek egzotika doći na planinu, na mjesto gdje se ne puši – upućuje nas.

Kako gosti koji proslavljaju praznike žele aktivnosti, Nepu i Jasmin su uveli programe relaksacije, dok će od iduće sezone u ponudi imati i kurseve, što će u naredne dvije godine biti važan dio njihove biznis strategije. Vukov konak za sada ima tri kolibe, u planu je izgradnja novih kao i zajedničke kuhinje za goste. Engleski termin za ono što će se dešavati ovdje je glamping, takozvano glamurozno kampovanje.

\"\"

Život na selu ima i svoje nedostatke. Loš je WiFi. Saobraćaj na putu zbog slabe infrastrukture zna biti iznenada prekinut. Stoga striktne termine u gradu nikada ne dogovaraju, no to im je omogućilo da budu opušteniji.

 Školovanje kod kuće

Nepu i Jasmin njeguju nezavisno mišljenje, uče svoje kćerke da postavljaju pitanja, da se ne klanjaju autoritetima, da cijene prirodu, slobodu, jednakost, lijepo postupanje prema ljudima i životinjama.

– Mi smo ovdje kao Hipici zbog načina života. Planinska populacija ima drugačije vrijednosti, ali mi smo sada drugačiji i u odnosu na našu gradsku populaciju.

Zbog stanja u školama i kvalitete nastave odlučili su da se njihova djeca Iita (8) i Aimi (5) školuju kod kuće prema zvaničnom školskom planu Finske, koji važi kako za javne i privatne škole, tako i za školovanje kod kuće. Minimalno jednom godišnje djeca se susreću s lokalnim učiteljem koji mora utvrditi da postižu progres. Kod edukacije kod kuće ne postoje stepeni – stalno se uči, a da li će na ovaj način izvesti osnovno obrazovanje djece nisu sigurni, jer ne isključuju opciju da mogu poželjeli da pohađaju standardnu školu.

– Većinu stvari koje uče one i žive. Misao koja se krije iza školovanja kod kuće, ili wild schoolinga, je da ljudi imaju iskonsku potrebu za učenjem. Mi želimo stalno učiti – kaže Nepu, koja se sada obrazuje u Finskoj u domenu biljaka i njihovog ljekovitog svojstva.

Iz Finske joj sada već ništa ne nedostaje. Svoju maticu redovno posjećuje s porodicom. Tamo imaju i kuću, ali odabrala je da najveći dio vremena u jednoj godini provede u BiH. Zemlji koja prema njenom mišljenju ima mnogo lijepih stvari, ali i stvari koje se urgentno trebaju rješavati. Posebno je osjetljiva na ljudska prava i poluciju prirode, ali dok o tome govori naglašava da ne želi ostaviti dojam da govori iz perspektive nekog ko dolazi iz zlatne zemlje. Kako bi dali svoj doprinos očuvanju okoline, i ona i Jasmin redovno priređuju akcije čišćenja šume.

Njihova širina osjeti se u svemu što jesu i što rade. Otvoreni su i puni poštovanja jedno prema drugom, vlastitim identitetima i korijenima. Sve vrijeme razgovora miješaju nam se tri jezika: engleski, finski i bosanski, pozitivne vibracije, racionalno shvatanje zbilje… Okupani oktobarskim sunčevim zrakama privodimo ga kraju uz gutljaje domaćeg soka već spremni da se ponovo vratimo u dogledno vrijeme.