Lejla Hodović i Lana Lekić: Šta su jedna o drugoj željele saznati?

Mnogi će se složiti s činjenicom da je prijatelja teško pronaći, ali kada ih nađemo postaju neizostavan i nezamjenjiv dio naših života. Oni su poput naše druge porodice. Odrastamo, mijenjamo se, a tako se mijenjaju i nadopunjavaju naši odnosi. Imati prave prijatelje je velika stvar i bogatstvo. Bebe od šestog mjeseca pokazuju interes za prijateljstvo, a njihovo se rodilo iz ljubavi prema farmaciji…

„Prijateljstvo je sastavni dio sreće“ Voltaire

Lejla Hodović i Lana Lekić sudjelovale su u unakrsnom intervjuu, gdje su jedna drugoj postavljale zanimljiva pitanja.

Lejla pita Lanu

Oduvijek sam te htjela pitati, otkud želja za usvajanjem djece?

– Kao studentica farmacije radila sam za jednu humanitarnu organizaciju koja se bavila pomaganjem djece bez roditeljskog staranja. Taj dugogodišnji angažman me motivirao da bar jedno dijete spasim domskog života. S obzirom na to da sam izuzetno istrajna u svojim naumima – to sam i ostvarila. Moram priznati da je nas, kao pojedince, ali i kao porodicu taj čin u potpunosti pozitivno promijenio.

Odakle ti tolika snaga i vrijeme da u svemu budeš dobra. Da ti je danas slobodan dan šta bi radila?

– Od malena sam nekako bila hiperaktivna. U osnovnoj i srednjoj školi sam bila upisana na milijardu sekcija i bila predsjednica razreda, braniteljica slabijih – sada kada pogledam, ne znam ni sama kako sam sve to stizala. Moja životna parola uvijek je bila probaj nešto novo. Nemoj stalno činiti iste stvari. Ako ti se ukaže prilika, prihvati je. Ponovno se školuj ili promijeni profesiju. Uspjeh dolazi onima koji su spremni riskirati. Uvijek kaži DA, novim ponudama i prijedlozima, čak i ako ne znaš kako ćeš nešto učiniti. Upravo to me dovelo do raznih poslovnih iskustava, uspjeha i neuspjeha. Jednostavno radim ono u čemu uživam. Zvuči jednostavno, ali je stvarno tako istinito. Sve stižem, jer ignoriram društveni pritisak, slušam moj unutarnji glas, slijedim svoje nade i snove. I sva moja znanja i zvanja su povezana, jer u svemu ima gomilu ljubavi i strasti. Smatram, da bismo bili uspješni i nezamjenjivi u onome što radimo, važno je da smo autentični, vjerni sebi. Svaki posao koji obavljam bilo da je to rad sa studentima, rad u kompaniji, rad sa roditeljima i djecom, radim iz strasti, dajem svoj maksimum, te razvijam sve svoje potencijale. Upravo tako postajem najbolja u tome što radim, postajem drugačija i ljudi žele upravo mene. Niko drugi ne može obaviti taj posao poput mene, jer niko drugi nema istu strast prema tom poslu. U svakom poslu tražim nešto što je iznad mojih trenutnih sposobnosti, i to mi je uzbudljivo, inspirativno… Unosim se u to što trenutno radim cijelim bićem i ništa sa strane me ne ometa. Kako bih provela slobodan dan, vjeruj mi uopšte nemam pojma. Radila bih nešto sigurno.

Šta ti nedostaje u životu nedostaje?

– Meni lično nedostaje moja nana. S njom sam odrasla, njoj dugujem sve. Mirisi djetinjstva, savjeti… sve ono što usađujem i svojoj djeci. Mirisi tepsije hurmašica, soka od đulbešećer ruže, popara i druga tradicionalna jela. Na sve to miriše i moj dom danas i ispunjava me toplinom koju sam osjećala kao djevojčica.

Znam da se voliš šaliti. Ispričaj mi neku anegdotu iz života…

– Kući svakodnevno sjevaju provale. Davno smo odlučili zapisivati, pa se smijemo ko blesavi kada uzmemo svesku. Neki dan smo učili BHS i pitam sina: šta su prilozi. Kaže on, mrtav ozbiljan, pa zavisi mama šta jedeš: kečap, majoneza, luk salata.

Kako hobi pretvoriti u posao?

– Hobi je samo strast koja se još nije unovčila. Univerzalnog recepta za uspjeh nema, jer smo svi različiti. Isti problem je kod mnogih ljudi, a to je taj što su negdje na putu svakodnevnog života zaboravili to šta ih inspirira i šta im je to najbitnije. Po automatizmu ustajemo ujutro, idemo na posao koji nas ne ispunjava, radimo za novac koji nije dovoljan, družimo se s ljudima koji su u istoj ili sličnoj situaciji i jednostavno ne izlazimo iz začaranog kruga. Osjećamo se nezadovoljno i neuspješno, često za to krivimo zemlju u kojoj živimo, situaciju u svijetu, roditelje… Razlozi zašto se pokrenuti i u kojem smjeru, moraju biti vaši i samo vaši. Ako krećete u neki posao – zato što vam je prijatelj uspio u nekom biznisu okrenuti novac, pa mislite da možete i vi, odmah odustanite. Ne znate koji je razlog njega pokrenuo. Vi morate pronaći svoj. To je vaš lični \”zašto\” koji definitivno ima veze s vašim vrijednostima. Tu se krije vaša unutarnja motivacija koja ima pokretačku energiju. Nakon što otkrijete svoj lični \”zašto\”, odgovori na pitanja kako ćete realizirati svoju ideju i šta sve trebate poduzeti da je ostvarite dolaze lako i jednostavno. Treba malo razmišljanja, razgovora sa samim sobom, odluka i istrajavanje u tome što smo odlučili. Odlučila rizikovati i upoznati sebe sa svim mojim dobrim i lošim osobinama. Preispitala se i mislim da sam dosta dobro shvatila šta me inspirira i šta je moja pokretačka snaga. Provedite vrijeme sa sobom da biste upoznali sebe i počeli da živite u skladu sa svojim snovima.

Lana pita Lejlu

Gdje se osjećaš najviše svoja?

– U svom domu, punom ljubavi – kada me probude blage zrake jutarnjeg sunca koje najavljuju beskonačne mogućnosti novog dana. Volim nekoliko trenutaka ostati u krevetu, dok me preplavljuje osjećaj zahvalnosti što sam doživjela još jedan dan, a um vrti scene filma koje bih voljela danas doživjeti. Volim uzvike, \”mamice\” u ranu zoru. Volim posmatrati lagano meškoljenje neba, mirnu putanju oblaka i zlatni sjaj sunca. Volim i mračne, tamne obrize koji najavljuju nevolju, jer me podsjećaju ko je pravi vladar i da sam ovdje samo prolaznik. Volim posmatrati divljanje oluje iz sigurnosti svog doma dok vjetar nosi krupne kapi kiše – koja natapa žednu zemlju. Udari gromova i bljeskovi munja bude mi tijelo osjećajem laganog straha, ali u isto vrijeme se osjećam savršeno mirno i sigurno.

Ko je na tebe imao najviše uticaja da postaneš osoba kakva si danas?

– Najveći uticaj na mene su imali moji roditelji. To sam ustvari shvatila tek rođenjem vlatitog djeteta, odnosno kada sam i sama postala roditelj. Rođenje djeteta predstavlja i rođenje roditelja. Međutim, da bi osoba održala status roditelja potrebno je mnogo više. Rođenje djeteta je početak jednog širokog lanca obaveza koje ta uloga zahtjeva. Istovremeno uloga roditelja mijenja iz osnova psihološku konstelaciju te osobe. Posebno to vrijedi za prvo dijte u životu. Jer, iz uloge djeteta svojih roditelja, osoba postaje roditelj djetetu; iz pozicije primanja ulazi u poziciju davanja (na emocionalnom, materijalnom i drugim aspektima). Tada shvatite da ustvari kroz svoj odnos imitirate odnos majke sa vama. Super sam ispala, hvala im na tome.

Ko te najbolje poznaje?

– Najbolje me poznaje moja seka Aida. Naš odnos je posebna stvar i ostavlja neizbrisiv trag na nama. Upravo s njom sam proživjela prve ljubavi, emocije, ali i razočarenja i tugu. Moram priznati da je moja seka najbolji čuvar tajni, ali isto tako, tim tajnama me znala ucjenjivati. Ona me najbolje poznaje i s njom mi nije neugodno sjediti u tišini. Imamo mi i trenutaka kad se posvađamo, ali se i brzo promirimo. Sestre su inače istovremeno najbolje prijateljice, ali i najveće suparnice. Život s njima je konstanta borba za naklonost roditelja, ali i čisto uživanje. Također, istraživanja su pokazala da osobe koje su odrasle uz sestru imaju više samopouzdanja, samostalnije su i komunikativnije. Ukratko, sestru niko ne može zamijeniti!

Šta si govorila da ćeš postati kad si bila mala

– Svaki put kada su me u djetinjstvu pitali ko želim biti kad odrastem, odgovori su bili iznenađujući. Do neke sedme godine bila sam vjetrovita: željela sam biti prodavačica, pjevačica i princeza. Mislila sam da prodavačice mogu ponijeti iz radnje šta god žele, mama me razuvjerila. Tokom godina moje su se sklonosti mijenjale: voljela sam knjige, željela sam postati pisac. Tada se pojavila želja da postanem fotoreporter ili TV voditeljica, a nakon nekog vremena nesmetano sam se približila svom snu odrasle osobe da postanem farmaceut.

Koji je tvoj omiljeni fizički atribut?

– Moj omiljeni atribut na tijelu su moje oči. Mnogi kažu da su oči ogledalo duše i da oči govore o nama samima. One su prozor kroz koji gledamo u svijet. U trenucima sreće, tuge, mržnje i ljubavi naše oči ne mogu sakriti ono što osjećamo. U ljubavi, dvoje voljenih svoju ljubav pokazuju pogledima, u trenucima tuge naše oči plaču i time olakšavamo dušu. Oči su puno više od vida, oči govore o svim našim iskustvima i osjećanjima koje sakupljamo kroz život. Oči zaista jesu ogledalo duše i dovoljan je samo jedan pogled kako bi vidjeli što jedna osoba nosi u sebi. Stara izreka kaže: “Gledaj osobi u oči dok razgovaraš s njom. Kada komunicirate ili pregovarate gledajte u zjenice i one će otkriti prave osjećaje onoga drugoga.\”