Jasmila Žbanić: Kultura je važna koliko voda i hrana

“Nisam nikada sumnjala u to čime se bavim, jedino sam se nekada pitala o načinima. Moji roditelji su po profesiji bili ekonomisti. Oboje su radili u tadašnjim državnim firmama i čudno im je bilo sve što radim. Veoma su se plašili što se nisam zaposlila poslije fakulteta i nije im bilo jasno šta znači osnovati svoju producentsku kuću. Sve im je to izgledalo nesigurno i previše riskantno”, kazala je Jasmila

Razgovarala: Indira Delić 

Veliki je doprinos razvoju filmske kulture koji je ostvarila Jasmila Žbanić, jedna od najpoznatijih bh. rediteljica. Ova vrsna umjetnica svojim autentičnim stilom, nevjerovatnim talentom i znanjem dostigla je sami vrh sedme umjetnosti…

Njeno posljednje ostvarenje Quo Vadis, Aida? – ledi krv u žilama. Jedina je bh. rediteljica koja je na filmskom platnu ispričala srebreničku golgotu…

Film je počeo svoj put. Nakon premijere u Veneciji, Torontu, a zatim u Srebrenici igra na filmskim festivalima od Južne Amerike, Afrike, Azije, a u proljeće u kinima u velikom broju zemalja.

 – Smrt 8.732 čovjeka, tuga žena, majki, rodbine nas je boljela i morali smo o tome govoriti. Ali, Srebrenica nije dovoljno u svijesti ljudi, o njoj se ne uči u školama, ni u BiH, a kamo li negdje drugo. Svi znaju za 11. septembar i rušenje Twin Towersa u New Yorku, ali veoma malo ljudi zna za Srebrenicu. Posebna je priča koliko se ulaže u to da se genocid u Srebrenici negira – kaže Jasmila na početku našeg razgovora.

Je li bilo teško ostaviti emocije po strani tokom rada na ekraniziranju ovog ostvarenja?

– Ne mogu se ostaviti emocije po strani. Prvo u toku pisanja, svaku priču i svako svjedočenje sam duboko emotivno proživjela. Dok smo se pripremali, glumci i ja smo morali biti identificirani s likovima. Posebno s Aidom. A, onda u toku snimanja: profesionalci su plakali iza kamere gledajući emotivne scene, jer ako nema emocije na setu, onda nismo napravili dobru scenu. Dva puta sam se raspala na snimanju, trebalo mi je vremena da se smirim. Ali, bez toga ne bi mogli ni gledaocima dati emociju.

 Kako je ova novonastala situacija, uzrokovana koronavirusom utjecala na Vaš film?

– Bili smo u zadnjoj sedmici montaže kada su se zbog pandemije granice zatvorile. Pokušavali smo neke stvari uraditi internetom. Nešto je bilo moguće, nešto nije. Recimo, muzika je snimana – tako da smo Igor Čamo, dizajner tona, i ja sjedili u njegovom studiju u Sarajevu, a naš kompozitor Antoni Komasa-Łazarkiewicz je s muzičarima bio u Poljskoj. Oni odsviraju nešto, pošalju nama, mi preslušamo i onda kažemo svoje sugestije. Pa, ponovo i ponovo i ponovo… Sve je išlo mnogo sporije – nego kada smo svi zajedno u studiju, ali smo uspjeli. U julu smo se nekako probili do Berlina, gdje smo završili post-produkciju. Proces je bio otežan, jer je materijal bio u Rumuniji, specijalni efekti u Holandiji, dizajner tona u Sarajevu, producent Damir Ibrahimović i ja u Berlinu. Uz pomoć posebnih kompjuterskih programa smo uvezali tri centra i iz tri grada vodili procese. Sve je bilo puno duže i skuplje nego što smo mogli zamisliti. Veneciji smo poslali film u posljednji čas, svega nekoliko dana prije prikazivanja.

 Veliki broj statista iz Mostara i Stoca učestvovalo je u realiziranju filma. Je li uvijek bilo sve pod kontrolom ili ste nekada morali improvizirati…

– Nema improvizacije s tako velikim brojem ljudi u kadru. 500 ljudi na filmski set dovozi 10 autobusa, zna se gdje u četiri ujutru autobus kupi ljude, zna se gdje se presvlače, gdje ih sređuju šminkeri i kostimografi, zna se gdje doručkuju, gdje je WC, gdje je voda, zna se ko je vođa statista, u kojoj su grupi, gdje dolaze na probu, šta rade, zna se da snimanje počinje u sedam, da je ručak u jedan da je pauza između. Sve se zna do detalja. Rad na filmu traži vojnu disciplinu i planiranje.

U kojem trenutku svoje karijere ste shvatili da ste na pravom putu i da nema povratka?

– Nisam nikada sumnjala u to čime se bavim, jedino sam se nekada pitala o načinima. Moji roditelji su po profesiji bili ekonomisti. Oboje su radili u tadašnjim državnim firmama i čudno im je bilo sve što radim. Veoma su se plašili što se nisam zaposlila poslije fakulteta i nije im bilo jasno šta znači osnovati svoju producentsku kuću. Sve im je to izgledalo nesigurno i previše riskantno. Istina je bila da me kao ženu ni jedno pozorište, ni jedna TV kuća, ni jedna produkcijska kuća nikada nije pozvala za neki posao. Recimo, muške kolege s Akademije su većinom odmah dobili posao ili angažmane, ali ženama se tada nije vjerovalo. Zato sam se odlučila sa prijateljima osnovati producentsku kuću DEBLOKADA. Nisam znala hoće li taj nezavisni put uspjeti – ali sam osjećala da tako mora biti. DEBLOKADA je osnovana prije više od 20 godina u mojoj sobi. Imali smo kompjuter, fax, telefon i radili kada moji nisu bili kući. Tako je sve počelo…

Riskirate li previše?

 – Svaki iskren film koji ne želi da ponavalja floskule i otrcane emocije je rizik, jer govori ono što prije vas niko nije rekao.

Brinete li se o karijeri sami ili imate nekoga kome prepuštate menadžerske poslove?

 – Konsultiram se o svemu s Damirom Ibrahimovićem koji je producent filmova. On je i moj muž, što stvari s jedne strane čini lakšim, jer znam da želi najbolje, a nekada ih opet čini i težim, jer mislim da mi savjetuje nešto samo da bi me zaštitio, a ja se obično protiv toga bunim. Damir i ja uglavnom na stvari oko nas gledamo slično, volimo iste filmove imamo slične interese i ukuse – međutim ima dosta stvari, gdje imamo potpuno različito mišljenje i različito reagiramo na njih. Zavisi od slučaja do slučaja, ali o svemu dosta razgovaramo i ne pravimo kompromis.

Porodično ste ostvarena žena. Ponosna ste majka. Kojim vrijednostima učite Vaše dijete? Ima li Zoe pretenziju – krenuti Vašim stopama?

– Što sam učila – učila sam(smijeh). Zoe je sada mlada žena i mislim da sam proces učenja privela kraju. Ako joj je nešto ostalo od onoga što sam pričala i što sam radila, dobro je, a sve drugo, morat će sama. Nastojali smo je odgajati tako da bude korisna članica društva, solidarna i empatična, da se brine za sebe i za druge, da bude samostalna, misli svojom glavom, da kritički posmatra stvari. Po prirodi je vesela i druželjubiva, izuzetno kreativna i duhovita, što mislim da je veoma važno, jer humor nam daje otklon od ega i daje drugačiji ugao gledanja na probleme. Sigurno će se baviti umjetnošću, jer to iskreno voli.

Na kojim projektima u budućnosti imate želju raditi?

– Nadam se nekim veselijim. A, opet s druge strane toliko je neispričanih priča iz BIH koje zaslužuju da se ne zaborave i koje me stalno kopkaju.

I na kraju šta je Vaša poruka za 2021.?

– Prije svega, nadam se da će ljudi biti zdravi. Potrebno nam je dosta strpljenja i discipline da prebrodimo teške posljedice pandemije. Vjerujem da 2021. neće biti laka, ali opet s druge strane ako pandemija nestane, ako vakcina bude uspješna, nadam se da ćemo znati cijeniti više jedni druge i sve ono što uzimamo zdravo za gotovo. Sada nam se obična kafa s prijateljicama čini kao najljepši san. Želim svima dosta radosti u novoj, boljoj 2021., dosta druženja i ljepote.

Aida – to je Jasna

– S Jasnom smo radili film Za one koji ne mogu da govore, gdje je imala manju ulogu, ali smo spoznali o kakvoj fenomenalnoj se glumici radi. Gledala sam je u filmovima, predstavama i uvijek je bila vrhunska. Kada smo počeli s biranjem glumaca – svi smo odmah znali! Aida – to je Jasna! Ulogu je radila punim srcem i s najvećim profesionalizmom.