HASAN TANOVIĆ – LJEKAR VELIKOG SRCA

Hasan Tanović, doktor medicine i specijalista ortopedije, te nedavno izabrani načelnik Općine Novo Sarajevo, u razgovoru za naš magazin govori o ranom djetinjstvu, obrazovnom sistemu, te svom profesionalnom pozivu…

Razgovarala: Indira Delić; foto: Muamer Kolar

Rano djetinjstvo dr. Hasana Tanovića obilježile su dvije glavne priče. Prva je vezna za sjećanje na toplinu porodičnog doma. Autoritet oca, zaštitnički odnos i dobrotu majke, te neprikosnovenu podršku brata. Druga priča zasniva se na tipičnom bezbrižnom i razigranom, djetinjstvu svakog haustorčeta rođenog 70-ih, a odraslog u 80-im godinama. Djetinjstvu punom druženja i iskrenih osmijeha djece kojoj nije bilo bitno ko je ko i kako se ko zove, već jesi li raja ili nisi…

Tanović je, već u osnovnoj školi, znao da će humani poziv – ljekara biti njegovo opredjeljenje. Imao je jasnu viziju, pomoći drugima! Činiti dobro, slušati, olakšati… Pored edukacije u BiH, naš sagovornik, svoja znanja je usavršavao i sticao u različitim zemljama.

– Ortopedija se sama po sebi nametnula, nakon ranjavanja u septembru 1992. godine i mog jednomjesečnog boravka na toj klinici. A, definitivno sam odlučio da ću se time baviti nakon što je moj rahmetli otac nagazio na minu i ostao bez noge – nastradavši kao civilna žrtva rata. Te dvije stvari su me odredile u užem profesionalnom smislu.

Kako se jedan ljekar snalazi na novoj funkciji?

– Biti specijalista ortoped znači biti hirurški precizan pri donošenju odluka i raditi u skladu sa strogim pravilima koje nameće nauka i struka. Upravo zbog toga istreniran sam da budem uvijek spreman na nove izazove i maksimalno koncentriran na ono što radim. Takav svoj odnos prema poslu sam lako i u potpunosti prebacio na svoje novo radno mjesto. Moj novi i stari posao se svakako razlikuju. Drugačije su obaveze, svaki novi dan donosi neke nove izazove, mnogo otvorenih pitanja i bezbroj različitih zahtjeva. Ali, moj pristup prema poslu ostao je isti. Zbog takvog mog načina rad i potrebe, da akceptiram veliki broj informacija u što kraćem periodu definitivno mi posao načelnika, u ovom trenutku, uzima više snage i energije nego posao ljekara koji sam obavljao ranije. Vjerujem da ću u narednom periodu, kako vrijeme bude odmicalo i kada se stvari malo bolje poslože, biti pod manjim pritiskom i s manje napora obavljati načelničke poslove.

Je li Vam kao ljekaru, nekada bilo teško emocije ostaviti po strani i pacijentu saopćiti da mu u nekim situacijama ne možete pomoći?

– Emocije predstavljaju jednu od najbitnijih komponenti koje vam omogućavaju kvalitetno bavljenje doktorskim pozivom. Osjećaj empatije jedan je od ključnih faktora koji je potreban da bi ste bili kvalitetan ljekar. Emocije vas nikada ne napuštaju. Uvijek su prisutne i samo je pitanje u kojoj mjeri i koliko dobro ste u stanju da ih kontrolirate i potisnete u stranu – kada je potrebno donositi radikalne i teške odluke, jer ste, kao i svaki drugi čovjek, ranjivi. Postoje momenti kada ste jedini u koga pacijent u tom trenutku gleda i nada se rješenju svog problema. Nažalost, doktori nisu svemogući. U takvim teškim trenucima morate se suočiti s činjenicom da toj osobi više ne možete pomoći i da se mora krenuti dalje…

Daje li obrazovni sistem u našoj zemlji dovoljno mogućnosti mladim naraštajima da steknu praktične vještine? Možete li Vi, sa sadašnje pozicije utjecati na poboljšanje razvoja obrazovanja?

– Javnost je jako dobro upoznata na kojem je nivou naš obrazovni sistem. Nismo na dnu, ali nije to niti blizu nekog zavidnog nivoa. Tu se zasigurno moraju mijenjati stvari iz korijena.

Ako ćemo biti iskreni, mi smo u ovih mjesec već napravili neke konkretne korake u tom pravcu. Odblokirali smo neke procese koji su vezani za projekte Univerziteta u Sarajevu i s ponosom ćemo biti njihovi sudionici, a o tome će javnost svakako biti podrobnije obaviještena u nekom narednom periodu.

Karijeru nam obilježe usponi i padovi. No, kada ste, u profesionalnom smislu, na sebe bili najviše ponosni?

– Svaki uspješno obavljen operativni zahvat ili pravovremeno postavljena dijagnoza, svaki izazov koji uspješno prebrodim, svaki zadovoljan i izliječeni pacijent čine čovjeka ponosnim, pune ga energijom, a posebno kada prvi put uvodite neku novu metodu ili procedure koje se prije nisu radile, jer takvih stvari je bilo dosta i o njima se pisalo…

Kada niste okupirani poslom, kako provodite vrijeme?

– Ranije je bilo veoma teško pronaći slobodno vrijeme, jer sam pored redovnih radnih obaveza imao i obaveze prema svojoj privatnoj praksi, sudskim vještačenjima i sindikalnoj borbi. Danas je sigurno još i teže, jer kao što sam i rekao, općinska administracija je ozbiljan izazov. Uglavnom svoje slobodno vrijeme provodim s porodicom i to mi je nekako najdraže provedeni dio dana. Bude tu naravno i druženja s prijateljima, a nađe se vremena i za skijanje i ronjenje.

 Iz Vašeg iskustva, šta je potrebno za uspjeh?

– Uspjeh je relativan pojam. Za čovjeka koji je vidio dosta ljudi s raznim zdravstvenim tegobama i problemima, već svaki dan bez bolesti je svojevrstan uspjeh. Za uspjeh je potrebno vjerovati u sebe.

A, šta je potrebno za sreću?

– Definitivno su to stabilna porodica i zdravlje. Sve ostalo je prolazno i manje važno. Ako je porodica na okupu i ako je zdravlje dobro sve ostalo će doći na svoje.

Koje osobine kod ljudi najviše cijenite?

– Ne bih da ispadne kao floskula, ali definitivno je iskrenost nešto što najviše cijenim kod ljudi. Naravno tu su i marljivost, principijelnost i povjerenje kao veoma bitne osobine i to ne treba zaboraviti spomenuti.

Vaši poslovni ciljevi za 2021.?

– Želim da naša administracija dovrši neke od bitnih infrastrukturnih projekata kao što je podzemna Garaža G3 kod Hitne pomoći, ali i da se krene sa realizacijom izgradnje nove zgrade i izmještanja stanara iz stare zgrade na dionici južne longitudinale u Grbavičkoj. Početak procesa digitalizacije i arhiviranja u okviru Općine, ali i pokretanje niza aktivnosti za početak izgradnje škole u Pofalićima. Teško je sve nabrojati. Bit će ovo izazovne godina za sve nas.

Ponosan otac

– Usrećuje me osmijeh moga sina Fatiha, način na koji se obraduje i zagrli me, kada se vratim s posla kući. Sretnim me čini kada sam sa svojom porodicom, kada sam u familijarnom okruženju, ali i kada sam u društvu svojih prijatelja. Svaki dan, kada uspijem riješiti neki problem, bilo da se radi o pacijentima, građanima ili investitorima, ispunjava me osjećajem sreće.