Elma Porobić, po vokaciji akademska profesorica, direktorica je porodične kompanije Exclusive, čiji multi-brand dućani na naše tržište već decenijama donose pažljivo odabrane brendove iz svijeta školskog pribora, poklona i igračaka. Elma je autorica nekolicine stručnih radova, učestvovala je na brojnim naučnim konferencijama, te je radila kao urednica za dva književna časopisa. Objavila je zbriku kratkih priča Tamo gdje se čuje smijeh. Zbog trenutne situacije, uzrokovane pandemijom Covid-19, radi uglavnom od kuće, a kako izgleda njena svakodnevnica saznajte u nastavku
Priredila: Indira Delić; Foto: Edvin Kalić
U jednom od opisa hobotnice stoji da, zahvaljujući mekoći svog tijela, to čudnovato, iznimno inteligentno, osmokrako biće, ima mogućnost da brzo promijeni svoj oblik. To joj omogućava da se provuče i kroz najmanje otvore i pukotine te nudi nevjerovatnu sposobnost raznolikog ponašanja i adaptacije. Zvuči poznato? Meni da.
Izazovna godina
Dan je počeo u 06:30 ujutro, prije nego što se oglasio alarm na telefonu podešen na 07:00, iako se rijetko desi da me taj finalni podsjetnik zapravo probudi. Pogledom obuhvaćam mekanu nježnost lica moje usnule kćerke. Uzdah, praćen razljevanjem osjećaja neiskazive ljubavi i zahvalnosti. U posljednje vrijeme snažnije izgovaram naglas sve na čemu sam zahvalna. Suprotno mom dosadašnjem uvjerenju, ispade da nisam imuna na moderni trend self-help metoda kako da se prebrode izazovni periodi u životu. A, bome, za godinu iza nas, eufemizam je reći da je bila izazovna. Tih nekoliko zgusnutih minuta, do zvuka alarma kad se stavljam u pogon dana, ovog sam jutra halapljivo prigrlila da buljim prazno u strop iznad kreveta i dozvolim mislima da marširaju.
Vrtim kroz glavu fragmente sinoćnjeg razgovora s prijateljicom o tome šta je naše naslijeđe, šta ostavljamo generacijama koje dolaze, našoj djeci, razmišljam kako imam gigante od prijateljica, imam li đumbira za jutrošnji počnimo-zdravo-dan napitak, trebam se vratiti jogi, Tita mi ćeš zakržljat ovako, ne zaboravi Evin trening danas poslijepodne, kao da sam ga ikad zaboravila, sastanak ti je danas u gradu u 10:00, doći će majstor za krečenje nekad prije, pa ponovo do misli da mi se rezervoar vjere da će sve ovo proći, jer mora, počeo ozbiljno prazniti. Onda je jutro krenulo svojom uhodanom dinamikom, od osmijeha koji se razvuče na Evinom licu svako jutro do „Mama, gladna sam“ i „Eva, oblačenjeeeeeee.“ U 07:45 naša mala vojska izazi iz kuće. Cvrkutanje, njena ručica u mojoj ruci, espresso i babycino to-go, život je u tom trenutku jednostavno bio lijep.
Odlučnost i predanost
U 10:00 sastanak u kafiću u Radićevoj. Neke nove rutine sastančenja koje mi se zapravo dopadaju. Razgovor je žustar, uzbudljiv, upadamo jedni drugima u riječ dok prolazimo kroz analizu i trendove prodaje u digitalnom dućanu, te uskačemo s idejama i aktivnostima za idući mjesec. Veliki smo iskorak napravili u digitalnoj prisutnosti u posljednje vrijeme. Već ima opipljivih rezultata. Mnogo još izazova i posla pred nama. Osjećam trnce uzbuđenja. Volim raditi s ovim ljudima. Inspirativni i radišni. Istovremeno me uzbuđuje zamišljanje noćno-plave boje na zidovima i plafonu. Naglasit će dramatičnost prostora. Moler je bio jutros. Negdje između ručice i babycina i web prodaje. U posljednje vrijeme radim uglavnom od kuće. Mjere predostrožnosti koje su intenzivno izmiješale moju privatnu i javnu sferu, sad i prostorno. Ako su ikad bile odvojene?
Slijedi rafal neprestanih e-mailova i poziva. Dvije uposlenice javile da su pozitivne na Covid, nemir, napinjanje da se brzo osmisli kako to pokriti, bez mogućnosti odgode. Dolazak novih proljetnih kolekcija u dućane, radost i ushićenje, praćen sveprisutnom neizvjesnošću, brigom hoćemo li moći izdržati ovu ekonomski vrlo nepovoljnu situaciju, raketno promišljanje i iznalaženje načina kako da održim i razvijam nešto što je naslijeđe moje obitelji i dio je života naše zajednice već punih 30 godina. Osjetim kako mi se ramena povijaju prema naprijed. Nije se trebao ovaj Covid desiti! Osjetim gotovo paljevinu od misli. Odlučnost i predanost.
Red u banci. Već je 16:00 sata. Goga je preuzela Evu. Imam još nepuna dva sata do treninga. Minute koje mi se čini da ne mogu priuštiti da „gubim“ na čekanje u redu. Strpljenje. Misli. Prilika za misli. Super smo jednostavno Jasmin i ja obavili sve potrebno za Evin polazak u 1. razred u septembru. Čovječe! Onaj maleni smotuljak kreće u 1. razred. Vidim je s ruksakom na leđima. Trpam u korpu namirnice sa shopping liste u mom planeru. Nekoliko stvarčica prije nego što pokupim Evu. Umor. Sjedim u autu na parkingu ispred Zetre i čitam. Eva lupa lopticu.
Prizivam mir
„Šta ti je bio najljepši dio dana?“ Večera. Smijeh. Tresak vrata ormara. Čujem je kako priprema odjeću za vrtić sutra. Mala rutina da nam jutro bude lakše. Uvijek hodamo i pričamo dok su nam usta puna paste za zube. Dok se bijeli mjehurići pjene iz naših usta, dobacujemo: „Vidi nas. Dvije lude Mare.“ Ne znam ni zašto to govorimo. Smiješno je. 20:00 je sati. Slijede crtići i priče pred spavanje. Zagrljaj. Tišina.
Mašina za veš. Sjedam za laptop i sravnjujem dan, podešavam ritam za sutra. Tišina ispresijecana zvukovima mašine za veš. Horizontalni položaj kao konačna predaja dana. 23:00 je sata. Prizivam mir. Treba mi večeras snažnije nego inače. Čitam trenutno Ministarstvo boli Dubravke Ugrešić i razmišljam zašto li sam taj naslov izabrala od svih drugih koji su se nudili na gomili nepročitanih knjiga. Tvrdoglavo i odlučno vjerujem u Život i sve njegove nepredvidive mogućnosti, vjerujem u ove svoje dvije ruke, u svoju strastvenu marljivost i posvećenost poslu, vjerujem u ovu čudnovatu hobotnicu u meni, u svu njenu i moju još neizlivenu tintu kojom se mogu iskazati, u ovo moje mekano tijelo koje poprima luđačke oblike i koje poput mlažnjaka ide kroz život munjevito. Želim ti pamučaste snove.