Živimo u vremenu kada se propagira meditacija kao lifestyle, no meditacija nije za svakoga.
Pripremila: Sandra Popijač Tomšić, mag.psych
Danas postoji bezbroj izvora informacija gdje možemo učiti ili iskusiti meditiranje. Ono ima mnogo dobrobiti koje su dokazane raznim istraživanjima i prakticira se čak u nekim zemljama već u osnovnoj školi (smanjuje vršnjačko nasilje, povećava koncentraciju i školski uspjeh), provodi se u pripremi vojnika, policajaca i sportaša, u radu managera u visoko stresnim zanimanjima – kako bi umanjili negativne posljedice svog posla, postizali bolji uspjeh, smanjili stres i povećali opće dobrostanje.
Prije nego krenemo dalje, dobro je znati jesmo li uopće tip osobe kojoj meditiranje odgovara. Meditacija nije za svakoga. Nema smisla forsirati se. Upoznajte sebe i slijedite ono što najviše doprinosi vašoj dobrobiti, zadovoljstvu, kvaliteti života i mentalnom zdravlju. O dobrobitima meditacije postoji puno tekstova i istraživanja. No, ja bih se sada osvrnula na onu manje svijetlu stranu.
Što kada nam je nakon meditiranja “loše”?
Ova “nuspojava” je zapravo dosta česta, češća nego se misli. A o tome se ne govori mnogo. Umjesto lakoće postojanja koju smo očekivali, kao posljedica meditiranja mogu se pojaviti strah, panika, uznemirenost, tuga, ljutnja, frustracija…
Za dobrobit meditacije potrebni su neki preduvjeti – a to je da znamo što radimo, kako to radimo i što možemo očekivati pri tome.
Što radimo?
Sjedimo ili ležimo. Dišemo. Smirujemo se, i opuštamo. Možda slušamo neku ugodnu glazbu ili vođeni audio. No, osim opuštanja tijela i uma (a na površinskoj razini to je cilj, jel’da?) događa se da zapravo uranjamo duboko u sebe. I da tamo možemo susresti neke dijelove sebe s kojima nismo upoznati, ili ne znamo kako biti s time, pa je logično da se može javiti nelagoda.
Kako to radimo?
Važno znati koju vrstu meditacije koristimo – je li to samo disanje uz brojanje ili praćenje udaha i izdaha, ili je to vizualizacija nekog ugodnog prizora, ili ipak vođena fantazija… ima li tu uključenih nekih pitanja na koje ćemo htjeli-nehtjeli dobiti odgovore? Važno je znati svoje granice. U potrazi za vrstom meditacije koja vam odgovara, vi ste onaj koji odlučuje koliko duboko ćete ići. Kod nekih ljudi to je samo po sebi razumljivo i znaju se zaustaviti kad postane preteško, no kod drugih se može dogoditi da odu preduboko i da ih susret sa unutrašnjim svijetom preplavi prije nego su shvatili gdje su i žele li tu uopće biti. Preplave ih silni osjećaji koji su se digli na površinu kad su se tijelo i um umirili.
Što možemo očekivati prilikom meditacije?
Ovo se nastavlja na prva dva preduvjeta. Ako samo dišemo i svjesni smo da ne želimo duboko uranjati u nesvjesno (i znamo kako se zaustaviti), tada možemo zaista dobiti ugodno opuštanje ili energiziranje. To mogu biti super načini za prije spavanja ili pak u pauzi kada smo pretrpani poslom, da napunimo baterije za dalje – dovoljno je 5 minuta. Prije nego krenete u meditaciju, dobro je upoznati se sa sadržajem koji ćete slušati kako biste znali što očekivati (ako npr. slušate vođenu meditaciju s interneta).
No, meditacija je zapravo razgovor sa samim sobom. Kad to kažem, javljaju mi se brojna pitanja – znam li što mi treba? Kako ću to ostvariti? U kakvom sam odnosu sa samim sobom? Poznajem li sebe? Prihvaćam li sebe? Dakle, možemo očekivati da će nam se pri meditiranju otvoriti i neke od tih tema.
Ukoliko smo iskusili da nam nešto tijekom meditacije nije bilo baš ugodno, dobro je vidjeti s čime smo se to susreli? Koji je to osjećaj, misao? Bolno sjećanje? Neki problem s kojim se nemamo snage nositi pa smo ga zakopali? Je li se podigla ljutnja? Nemir? Strah? Sram? Je li tijelo poželjelo pokret, a vi ga vodite da se umiruje jer “tako treba meditirati”? Upravo ovo mjesto je točka gdje vrlo lako možemo reći “ovo meditiranje nema smisla, ništa mi ne pomaže, nisam nimalo bolje”.
A upravo tada se otvara prostor za rad na sebi. Tu vidim 2 moguća smjera. Jedan je smjer da, kada shvatite da vam je nešto bilo neugodno ili previše, da se tu zaustavite i dalje ne idete. Na taj način poštujete svoje granice i brinete o sebi. Drugi smjer je da krenete u proradu onog što se pojavilo i uzmemirilo vas. To je moguće kroz psihoterapiju ili neku drugu praksu osobnog razvoja.
No voljela bih za kraj naglasiti i važno mi je da osvijestite kako je bitno – ako birate meditaciju kao duhovnu praksu – da radite s educiranom osobom koja je osjetljiva na suptilnost i snagu unutarnjih procesa koje meditacija budi te koja može povezati vašu meditativnu praksu sa svakodnevicom ili promjenama koje želite postići.