Amina Kučuk: Adrenalinskim sportom sam pobijedila strah!

Amina Kučuk, dvadesetčetverogodišnja studentica odsjeka za produkciju i menadžment na Akademiji scenskih umjetnosti, zaljubljenica je u adrenalinske sportove. Slobodno vrijeme provodi u prirodi, a ljubav prema sportu vodila je po cijeloj BiH a i šire. S ruksakom na leđima otkrila je predjele netaknute prirode. Danas svoje iskustvo bilježi fotoaparatom, te ih dijeli na društvenim mrežama.

Razgovarala: Nadja Huseinbegović

Ljubiteljica ste adrenalinskih sportova. Kako je zapravo sve počelo?

Skijanjem se bavim od malena, ne znam za zimu kada sam preskočila sezonu (osim kad sam završila na operaciji butne kosti 2007. jer sam pala odmah nakon skakaonice i smrskala kost). Prije par godina, vidjela sam oglas o kursu penjanja koji je tada držao PD Željezničar, a kako mi je san bio oduvijek time da se bavim, odmah nakon ispita sam se prijavila. Kada uđete u taj svijet i društvo penjača, svi se bave i drugim sportovima, pa su odmah i drugi mene privukli da se bavim njima.

Kojim se sve adrenalinskim sportovima bavite?

Ne znam koliko bi nazvala ove sportove adrenalinskim, sem možda penjanja. Drugi sportovi su skijanje, streličarstvo, planinarenje, ples, kajaking, a svake godine se trudim da uključim i još neke druge sportove u kojima nisam dobra, poput crossfita i trčanja.

Koje su prednosti bavljenja adrenalinskim sportovima?

Sloboda, meditacija, fenomenalno društvo, predivne skrivene lokacije, mnogo putovanja bez dosade, psihički i fizički izazovi koji vas samo mogu osjećati.

Koliko je planinarenje promijenilo vaš život?

Primjetila sam da sam mnogo opuštenija. Uspjela sam se riješiti straha od bakterija i paukova, kao i popraviti krvnu sliku. Imam osjećaj da sam napokon pronašla sebe i da mogu biti onakva kakvima sam se uvijek divila.

Koja mjesta su vam bila najveći izazov za penjanje?

Na svakom penjalištu ima smjeri i detalja koji su problematični, tako da ne bih mogla odabrati najveći izazov jer smatram da je sve izazov, ali najljepše mi je u Drežnici.

Vi ste ovim sportom pobijedili strah od pada. Koliko je to zapravo bilo teško za vas…

Smatram da još uvijek imam taj strah i nekako imam osjećaj da ga se nikad neću riješiti. Taman kada se upenjem i fino uđem u sezonu spremna, napravi se kratka pauza i onda moram prolaziti opet taj proces laganog oslobađanja na stijeni. Baš neki dan sam se zaledila na jednom smjeru i počela plakati od straha i zbog ljutnje na samu sebe, pošto sam znala da sam prije taj isti smjer mogla popeti za pola minute, a ovaj put mi je trebalo petnaest minuta.

Pored penjanja i planinarenja, vaš hobi je i kampovanje… Kakav je osjećaj prenoćiti na nadmorskoj visinu od nekoliko hiljada metara?

Od tog osjećaja ne znam da li ima išta bolje. Budite se u zelenilu, dok sunce lagano probija kroz šator, a vi pijete svoju prvu, jutarnju kafu. Pored toga naravno tu je i druženje i upoznavanje sa drugim ljudima istih interesa, pa onda uz logorsku vatru veoma često sjedimo i prepričavamo ono što nam se desilo ili razmjenjujemo neke super lokacije za posjetiti. Tu se stvaraju dobra prijateljstva.

Koji vam je od svih ovih sportova najdraži?

To mislim da ne mogu odabrati, svaki je poseban na svoj način i svaki je za određenu sezonu, tako da vam nikad nije dosadno.

Koliko je važno društvo s kojim obilazite sve planinske uspone?

Veoma bitno. Kao što vas prebrz hod polomi, tako to uradi i prespor. Sve to zavisi od društva sa kojim ste. Ja najčešće planinarim sa zaručnikom, pošto ne pravimo nikakve pauze do vrha. Na vrhu obično nešto pojedemo, popijemo piće i vratimo se nazad. U društvima je super, ali smo otkrili da bolje funkcionišemo ovako jer imamo više slobode i možemo se bolje povezati. Naravno ako ste početnik, najbolje bi bilo ići sa nekim planinarskim društvom da ne bi dolazili u nezgodne i opasne situacije.

Da li ste se nekada našli u opasnoj situaciji?

Nekoliko puta. Desilo se da zaglavim u oluji bez hrane i vode, auto ne radi, daleko od civilizacije, mobiteli prestali raditi. Srećom tu je taj dan prošlo samo jedno auto i to baš u trenutku kada smo se zaglavili, pa nam je izuzetno ljubazni čovjek pomogao i odveo nas na suho i sigurno. Drugi put sam se izgubila na planini iako sam pratila markacije i GPS.  Drugi planinari kažu da su nas tu “vile pronosale“, ali smo uspjeli ostatiti pribrani i snaći se. U takvim situacijama najbitnije je ne paničariti, već smireno i hladne glave donijeti racionalnu odluku. Bolje je stati na par minuta i izbaciti svu nervozu iz sebe, pa tek onda nastaviti put.

Studentica ste Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, odsjek produkcija. Koliko je teško uskladiti obaveze na fakultetu i baviti se adrenalinskim sportovima?

Smatram da je dobra organizacija najbitnija, a to je upravo jedan od poslova producenta. Ako se vrijeme fino rasporedi može se stići i studirati, raditi, družiti se sa rajom i baviti se sportovima u slobodno vrijeme. Naravno, na drugoj godini sam dosta eskivirala jer je bilo lijepo vrijeme, a meni se penjalo. Sada sam malo pametnija u donošenju takvih odluka. Ništa neće pobjeći, samo se moraju poredati obaveze dan za dan, ipak se nešto mora žrtvovati, za mene su to poruke na društvenim mrežama.

I za kraj, vaše ime se veže za jedan događaj od prije dvije godine, kada ste spasili sedam psića iz provalije. Kako je to sve izgledalo?

Amina Rizvanović je asistentica na Veterinarskom fakultetu i inače spašava životinje svakom prilikom, taj dan me nazvala u panici i rekla da je sedam psića bačeno u provaliju i da ona i sestra ne mogu sići do njih, pa me zamolila da hitno dođem u Biosko sa opremom i pomognem im. To nije bio nikakav problem, do trenutka kad sam se krenula spuštati. Psići su se od straha zaglavili pod kamen, oko njih je bilo mnogo smeća, stakla, žare, leš neke druge životinje, a oni su cvilili. Zaista strašno, a strašnije od toga je samo činjenica da ljudi inače odlaze i bacaju psiće u tom naselju.