Na(j)racija: Zašto sam deaktivirala društvene mreže

„Nisam, doduše, to napravila zauvijek i vjerovatno ću se vratiti, ali ne ovog ljeta. Ustvari, ovako je to bilo“

Piše: Najra Krvavac

Ozbiljno vrelog junskog popodneva sjedila sam u hladu kapelice na minijaturnoj otočkoj plaži one vrste na koju dolaze samo mještani i tek poneki vidno zalutali biciklist, obnevidio od ljetne žege. U. se, na nekoliko metara od mene, naizmjenično pržila i kvasila, a ja se divila upornosti i predanosti da u osam dana izbije naslage sarajevskog sivila iz kože. I išlo joj je.

Pod jednom rukom mi pas, a na peškiru ispred nožnih prstiju odlična, tek početa knjiga. U drugoj ruci – telefon. Nakon što sam izdangubila dobrih 20 minuta na tuđa razmišljanja koja me, istini za volju, čak nisu ni zanimala, podignem glavu i u pravilnoj, plavetnoj liniji mora prema Lastovu ugledam impresivno velikog kormorana koji se u punoj brzini zabija u more. Čekala sam minut. Pa još jedan. U trećem sam pomislila da mi se, zapravo, samo učinilo da sam vidjela jureću pticu koja bez kapljice izbačene vode šampionski uranja. I čim mi je ta pomisao prošla kroz glavu, eto i njega: izranja i u kljunu nosi ribu veličine kakvu bih voljela i na svom tanjiru vidjeti.

Nakon 12 godina aktivnog korištenja društvenih mreža, tad mi je sinulo da smo drug kormoran i ja na dva totalno različita kraja zaranjanja i da je njegov dosta bolji. On je iz morske dubine izvadio sebi obilan ručak za tri minute, a ja sam za 20 minuta ronjenja po internetskim dubinama uspjela sebi izvući samo frustraciju zbog loših vijesti i još lošijih komentara. I čistu i jasnu spoznaju da sam, da nisam podigla pogled s telefona, mogla propustiti taj prekrasan prizor. Ko zna koliko mi je takvih promaklo za ovih 12+ godina? Šta je sve uranjalo i izranjalo oko mene dok sam se bavila stopom BDP-a u Sloveniji ili nekom drugom, meni jednako nebitnom, viješću?

Minutu nakon toga, dok onaj kormoran vjerovatno još nije ni dovršio nesretnog brancina, deaktivirala sam svoje naloge na dvije mreže s opcijom automatske reaktivacije nakon 10 dana. Prošlo ih je 15 do danas, a ja još nisam ušla ni na jednu. U međuvremenu, završila sam onu sjajnu knjigu s početka ovog teksta i počela drugu. Gledala pčele kako piju vodu i zadovoljne nastavljaju raditi, isto kao i ljudi. Posmatrala kako kosa moja prijateljice postaje svjetlija od mora i sunca iz sata u sat. Odigrala bezbroj partija remija. Nijedna moja misao nije bila opterećena tuđom: sve moje misli su ovih dana samo moje. O BDP-u Slovenije znam isto koliko sam znala i prije deaktiviranja i taj mi je podatak i dalje jednako nepotreban. Prvu jutarnju kafu u Sarajevu nakon povratka s mora pila sam gledajući u Igman, a ne u računar.

Sjajne su, da se razumijemo, društvene mreže. Ako ih znate pravilno i s mjerom koristiti, one će vas spojiti s dragim, a dalekim ljudima. Omogućiti da pomognete nekome ili da neko pomogne vama. Saznat ćete više nego gledajući ptice kako love ribe (osim ako niste ornitolog ili ihtiolog). Ukratko, ako ih znate koristiti – društvene vam mreže mogu donijeti i pameti.

Samo što ću ja ovaj mjesec napuniti 48 godina i naučila sam da je pametno ponekad i odmoriti od pameti.