Na(j)racija: Najbolja je samo jedna

„Recimo, ono kad sam zaglavila u bolnici u četiri ujutro. Najbolja se nacrtala tamo malo poslije šest s pidžamom, papučama, hranom, punjačem, slušalicama, knjigom, maramicama i četkicom za zube“

Piše: Najra Krvavac

Moja Najbolja i ja se znamo nekih stotinu godina. Ili malo više.

Ako je tačno ono o prošlim životima, sigurna sam da smo u toj opciji nas dvije od početka vremena bile Najbolje. To mi nekako jedino i ima smisla: količina povjerenja između nas nije mogla biti izgrađena samo u ovih stotinu ili malo više. Mora da smo negdje skupa bile Xene ratnice (ratnici?) i čuvale jedna drugoj leđa. Ili vidale rane. Obje tako vješto radimo da prosto mora biti da već imamo neko iskustvo.

Recimo, ono kad sam zaglavila u bolnici u četiri ujutro. Najbolja se nacrtala tamo malo poslije šest s pidžamom, papučama, hranom, punjačem, slušalicama, knjigom, maramicama i četkicom za zube. Nazvala je sve doktore, poznate i nepoznate, tražeći dijagnoze, objašnjenja i nalaze. Organizirala cijelu jednu malu vojsku naših prijatelja osiguravajući neprekinuti lanac logistike. Pa, onda svi ti zajednički godišnji odmori koje sam joj upropastila svojim alergijama. Svaki metaforički metak ispaljen prema meni je ili stala da ga ona dočeka ili ga je iz mojih prsa vadila prstima. Obilazila je, i danas to radi, travare i vidare da nađe lijek za svaku moju boljku.

Prije desetak godina je, na nekom odmoru koji sam provodila radeći, rekla da je baš boli… Hajde recimo uho, mada to nije bio dio tijela koji je spomenula, (ali moram radi urednice, zato što će meni promaći neki rok), kad mi se zbog posla koji radim, tim tempom, dogodi nešto, ona će biti ta koja će brinuti za mene. I neka izvolim, ako već ne razmišljam o sebi, moram poštovati nju i njene živce. Vjerujte mi – malo šta je u mom životu i prije i poslije toga imalo toliko logike, kao ta tvrdnja. Trebam li reći da sam smjesta sve ugasila?

Kolosalno smo se, da vas ovaj slatki uvod ne prevari, mi i svađale za ovih 100 ili malo više. Kolosalno! Oko svega zamislivog. Politike, historije, visine štikle ili gramatike. Mene nervira njeno kašnjenje, nju moja lakoumnost. Svaka od tih svađa me je oblikovala, ako me razumijete, i za svaku sam joj zahvalna. Nikada ni ona ni ja nismo imale problem s tim da jedna drugoj kažemo tačno ono što mislimo. Nijedan jedini put, ni ona ni ja, nismo pomislile da je to što mislimo zlurado ili da dolazi s pogrešnog mjesta. Najbolja ima najbolji mozak koji možete zamisliti, i najveće zamislivo srce.

S Najboljom ću, dok vi ovo budete čitali, biti na Korčuli. Ona je danas sretno udata za divnog čovjeka, koji nas je i nagovorio da se odlijepimo s kontinenta i posvetimo jedna drugoj mrvicu više vremena. Tako to, usput, rade brižni muškarci kojima je stalo do žene.

Htjela sam reći, sigurno imate Najbolju. Za živote još uvijek ne znamo da li je jedan ili će ih, ipak, biti više. S druge strane, za Najbolju smo sigurni da je samo jedna. U svim mogućim životima.

Molim vas da svoju odmah nazovete i kažete koliko vam znači. Koliko bi vam život bio dosadniji i bezvezniji da se niste, prije sto ili nešto više, spojile. Odvojite vrijeme jedna za drugu, makar da se samo zagrlite i odšutite. Ili da, s 40+, sjedite na klupi, pijete pivo i pričate pi****ije. Same. Važno je. Znate i vi da jeste.

Sretno vam ljeto!