Za djecu

 „Ne može odrasli čovjek pustiti dijete da ima dileme ili besciljno luta. Ili ga ismijavati zbog toga što je izgradio uvjerenje zbog nečega čemu je bio izložen. Ili mu zbog toga ne dati priliku“  

Enisa Selmanović-Salkić

Jer žene s dva prezimena sve znaju

Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.

Prije koji dan bila sam na dva mini skupa sa sjajnom mladom ekipom. Studenti koji su pred kraj studija, spremni da se otisnu put karijera o kojima sanjaju. Svi do jednog – apsolutno krasni, energični, uzbuđeni, znatiželjni. Družili smo se koji sat, lijepo pričali, imali su milion pitanja i sjaj u očima. Sada vjerovatno trebam reći kao u onom vicu: Neću ništa, no se hvalim. Ipak, ima nešto.

Djeca su znatiželjna, čitaju i istražuju sve što im dođe pod ruku. I to je genijalno. Ono što je manje genijalno je činjenica da na bespućima interneta i medijskih prostora ima veoma puno raznih – materijala. Nazovimo to tako.

Kad si znatiželjan, sve čitaš i sve prihvataš i za sve misliš da je to – to. Tu onda ubacimo i razne nijanse karaktera, pa neko baš zaglibi u uvjerenja, drugi postaje skeptik na sve, treći se samo sve više zbunjuje… i tako.

I dosta puta imali su priliku da to što vide i spoznaju, podijele s nekim. A, taj neko – je najčešće odabrao da ih zbog toga ignorira, eliminira ili jednostavno podlegne nizinama ljudskog bića, pa ih ismijava. Niko ne nađe za shodno da ih educira. Da nauči kako da procjenjuju šta je dobro, a šta ne. Šta je korisno, a šta ne. Iz čega stvarno nešto mogu naučiti, a šta je samo hava i tričarija. Ili kako da im pomogne da izgrade svoje vlastite stavove. Ili kako da teže sreći i zadovoljstvu, kao prioritetu u svom postojanju. Ne na štetu drugih, naravno.

I onda razmišljam kako je ovo neki paralelni univerzum u odnosu na onaj u kojem sam ja odrastala. Nije ovo priča o tome kako je „eeee u naše vrijeme bilo bolje“. Svi idealiziramo sve što je prošlo i s velike udaljenosti i tako tražimo izgovor za vlastito nesnalaženje u trenutnim okolnostima. Eventualno.

U paralelnom univerzumu mog odrastanja, mainstream je bio ne talasaj . I ne ističi se. I ne odskači. I rodi se, uči škole, radi 40 godina isti posao u istoj firmi, u međuvremenu i produži porodičnu lozu. I onda umreš. I to je to. Ispunio si cilj i svrhu postojanja. Ključno je bilo da fituješ u kutiju koja ti je namijenjena, a ako ne daj Bože kreneš u suprotnom smjeru onda možeš ostati bez kutije. E, kukala ti majka onda.

U ovom trenutnom paralelnom univerzumu imamo cijeli svijet na dlanu. U našim mobitelima i drugim svjetlećim uređajima. Sve iz tog svijeta vrišti budi odvažan, pokreni se, odskoči, budi najbolji, budi drugačiji, meditiraj, pozdravi Sunce, trči 12 km svaki dan, jedi travu, jedi još trave… da ne nabrajam dalje, mislim da je poenta jasna. U odnosu na ono ne talasaj, sada vlada talasaj na najjače, ako ne talasaš nema te nigdje. I ne moraš stati u jednu kutiju, nego u nekoliko njih i svaka ima superlativ Naj u predznaku. Pa, ko će to sve osvojiti.

Evo sad kad gledam, ovo su dvije dramatične krajnosti u kojima je neko uvijek dobro snađen, a neko jako nesnađen. Još ako te potrefi da živiš u obje ere – pa, sretno.

Ni u ovom prvom univerzumu nije bilo dosta ljudi koji će ti reći da zatalasaš i da ti to možeš. A, ni ovom drugom nema puno onih koji će ti reći, ne moraš sve. I ne moraš odmah.

To je valjda zajedničko za oba ta svijeta. Zakomplicirala sam dibidus i već zaboravljam šta sam htjela reći. Svakako se zahvaljujem svima koji još čitaju i čekaju da se smilujem i konkretiziram i nisu bacili magazin kroz prozor. Hvala, dobri ljudi.

Poenta je sljedeća, kada god vidimo da se neko muči moramo mu pomoći. Dakle, moramo. Ako se muči sa svojim dilemama, ako ne zna u kojem smjeru krenuti, jer je zasut sa svih strana, ako ga treba razuvjeriti ili uputiti – moramo mu pomoći. Posebno kada su pitanju djeca. I velika i mala. Moramo.

Ne može odrasli čovjek pustiti dijete da ima dileme ili besciljno luta. Ili ga ismijavati zbog toga što je izgradio uvjerenje zbog nečega čemu je bio izložen. Ili mu zbog toga ne dati priliku. Isključiti ga iz nečega zbog svog površnog zaključka. Ili ga pustiti da griješi i razbije se, ne bi li naučio. Ne može, niste ni vi tako učili. Pomogao vam je neko.

Nekad je pomoć jedna riječ, jedna rečenica. Jedna prava rečenica koja će napraviti promjenu. Izgovorite je pobogu! Znam da želite.

Ne možemo svi biti savršeni. Ne možemo svi biti nesavršeni. Bilo bi poželjno da budemo svoji, koliko god je to moguće. Bilo bi poželjno da budemo sretni i u miru sa sobom, koliko god je to moguće.

I svakome od nas je neko nekada izgovorio tu jednu rečenicu koja je promijenila sve. Sada je red na nas.