S kim ćemo mi razmjenjivati mandarine?

„Između zgrada je nekad postojao mali, zajednički vrt. Prilično haotičan i u tom haosu neobično šarmantan, vrt je u sredini imao malu betonsku ploču na koju su se u martu, s prvim dužim i sunčanim danima, iznosile klupe i stolovi“

Piše: Najra Krvavac

Kad ste vi zadnji put vidjeli djecu koja se igraju između zgrada? Ta-ta, limuna i narandže, ili prosto šutaju loptu lijevo desno?

Živim u istom stanu 16-17 godina. Kad sam tek doselila, ulica je bila puna djece. Manje ili više pristojne, na malom proširenju ulice ispred škole je uvijek bilo bar četvero ili petero njih. Gledala sam ih kako kredom po asfaltu crtaju školice, dorastaju do improviziranog koša na zgradi i lupaju basket. Prepoznavala sam kada su sami sebi počeli birati patike i trenerke umjesto da ih za njih biraju roditelji. Vidjela sam ih i s prvim cigaretama iza zgrade, a jednog od njih, visokog i pristojnog A., danas viđam kako jednom rukom gura dječija kolica, a u drugoj brižno čuva ručicu svjetlokose djevojčice.

Otkako je ta generacija prestala da puši poskrivećki iza zgrade i počela pušiti za stolom, djecu više nisam viđala. Živim neposredno uz osnovnu školu: rijeka automobila s namrgođenim roditeljima-vozačima ispušta djecu tik ispred ograde, jednako namrgođeni klinci ulaze u zgradu, nakon nekoliko sati izlaze iz nje i cijeli proces ide u obratnom smjeru. Ne čujem ih na velikim odmorima, tek povremeno po gužvi u granapu vidim da postoje, i djeca i veliki odmori.

Između zgrada je nekad postojao mali, zajednički vrt. Prilično haotičan i u tom haosu neobično šarmantan, vrt je u sredini imao malu betonsku ploču na koju su se u martu, s prvim dužim i sunčanim danima, iznosile klupe i stolovi. Na jednom ćošku i danas stoji ozidani roštilj iz kojeg bi za vrijeme ručka sukljao dim, s druge strane je mala, plavo-bijela kičasta fontanica. Jutros sam gledala kroz prozor u taj mali prostor, sada tužan i zarastao i shvatila da ni tu nisam dugo vidjela nikoga. Duže nego što se mogu sjetiti: odavno nema veselih komšija i ručkova koji su se nerijetko znali završiti tek dugo nakon što bi pala noć i s harmonikom.

U mojoj zgradi još uvijek postoji taj neki meni lijep i drag običaj da, kada se sretnemo ispred zgrade, popričamo. Kako vi, kako vaši, ko je promijenio automobil i ko planira renoviranje. Komšinica vrata lijevo od mene, sitna i vedrog duha unatoč (ili zahvaljujući?) poznim osamdesetim, ima moj broj mobitela na brzom biranju. Svakog dana ili ja kucam njoj ili ona meni, bilo zbog odlaska u kupovinu, čuvanja ključa dok majstor ne dođe ili samo da razmijenimo mandarine ili kolač. Između valova korone odem do nje na čaj. S komšinicom ispod mene razmjenjujem knjige i novogodišnje poklone, a sa V. s drugog sprata jednom sedmično kartam. Godi mi to.

Godi mi dovoljno da me silno rastužuje to što nema više djece u ulici i raspjevanog društva u iz zgrade preko puta, u malom i kičastom vrtu. Voljela bih da i ja imam jedno od njih na brzom biranju u mobitelu. Pitam se, s kim ćemo mi razmjenjivati mandarine?

I dobre komšijske običaje?