Odijelo (ne) čini čovjeka

„Ne sudite. Ni po odijelu. Ni po koricama. Ni po frizuri za pranje prozora. Ne govorite za druge koji sude da su površni. To je njihova percepcija o nečemu. Kao što je i vaša percepcija da su oni površni. To je ništa. Ne sudite uopće. Živite i prihvatajte. Život je prekratak za predrasude. Samo jednostavno živite“  

Piše: Enisa Selmanović-Salkić

Jer žene s dva prezimena sve znaju

Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.

Kad smo bili mali, učili su nas lijepo da odijelo ne čini čovjeka. Fino su nam objašnjavali da to znači ako je neko obučen lijepo i gospodski, da ne mora značiti da je i gospodin. Ili ako je obučen nehajno i odrpano, ne mora značiti da je takav – odrpanac. Bilo je dosta komplikovanih riječi za naše male mozgove, ali ipak smo negdje u podsvijesti arhivirali tu priču s odijelom i čovjekom.

Prvi put kada sam zaoprave izvukla tu arhiviranu mudrost i osvijestila je – bilo je u studentskim danima. Što je bilo prije, otprlike, dva stoljeća. Radila sam studentske poslove i jedan od njih je bio rad u prodavnici odjeće.

Potpuno paradoksalno, dato mi je najveće moguće povjerenje – radila sam na kasi. Šta je tu paradoks, raditi na kasi? Ne, paradoks je da staviš na kasu nekoga ko ne zna dva broja sabrati bez da teško pogriješi. Ja nisam čovjek za brojke, više sam za slova.

I super mi je bilo tu raditi, bila sam okružena super ljudima od kojih sam svašta naučila. Stvarno, super jedan period. Na stranu što sam pola plate stavljala u kasu, jer sam stalno pogrešno vraćala kusur. Jer tada, prije dva stoljeća, nisu bile ove moderne kase koje same izračunaju kusur. Ja sam morala sama i – nije bilo dobro. Ali, vratimo se na temu.

Jedan lijepi sunčani dan, u krasnu prodavnicu koja se nalazila u samom centru grada i prodavala preskupu odjeću, ušao je kupac. Jer, zato prodavnice i postoje, da kupci dolaze i kupuju, je li tako…

Zašto je baš taj kupac bio poseban? Zato što je izgledao kao da će nas opljačkati. Ne, nije imao ni hladno ni toplo oružje, ni čarapu na glavi. On je bio obučen tako da smo mi pomislile da će nas opljačkati u sred bijelog dana, u sred centra grada.

U našu odbranu, u tu prodavnicu su ulazili ljudi koji su izgledali kao i odjeća koja se tu prodavala – skupo. Ovaj kupac bio je u nekim hlačama koje su bile više prljave nego čiste, majici s jednim rukavom malo dužim, a jednim malo kraćim i kosom koja nije srela češalj godinama, a nešto manje nije srela ni vodu. Da, tako smo ga nekako percipirale mi površne prodavačice, koje ocjenjuju kupce po izgledu.

I tako, nas nekoliko ženica, malo se kao pregrupiramo želeći zaštiti životom blago koje nije naše. Čovjek najnormalnije razgleda, traži veličine, kolegice mu donose i on sve te stvari stavlja na jednu gomilu. Kada je procijenio da mu je bilo dovoljno, uzme lijepo tu gomilu i donese je meni na kasu. Račun je bio toliki da je mogao kupiti kamion putera, po današnjim cijenama. Od šoka i nevjerice sam bila toliko koncentrirana da sam i kusur vratila potpuno ispravno.

Kupac je bio veoma ljubazan, nije bio naporan ni najmanje, šta više. Sve smo mu lijepo spakovale u kese, pozdravio nas je najljubaznije moguće i otišao.  U legendu.

Meni nikada nije bilo jasno kako neko može da procijeni nešto o čovjeku na osnovu toga kako je obučen. To mi je bila apsurdna budalaština i nikako se nisam bavila procjenjivanjem ljudi po tom osnovu. Budimo realni, tada se nisam bavila nikakvim procjenjivanjem nikoga, ali to je druga tema.

I onda u jednom trenutku, ja takva kakva jesam po izgledu procijenim da će nas neko opljačkati. Starije i mudrije kolegice, procijene isto to. A, ispostavi se da nas nije opljačkao, nego nam ostavio para što se nije u cijelom mjesecu ostavilo u prodavnici.

Koje stoljeće kasnije i evo mene, odrasle zaoprave. Koja u slobodno vrijeme hoda bez šminke, sa frizurom za pranje prozora (kako to kaže moja prijateljica) i veoma upitnog stila. Zašto? Zato, jer jedva dočekam to slobodno vrijeme da budem opuštena, a to znači da izgledam kao beskućnik. U skupe radnje ne idem, jer nema potrebe. Ali, dovoljno je da takva uđem u piljaru po paradajz, a oni odmah sakrivaju krastavce i zaključavaju kasu. Logično, jer izgledam kao da ću ih opljačkati. A, da ne govorim o onim slučajevima kada mi u drugim prodavnicama (koje nisu piljare) za nešto što tražim kažu: ima, ali to vam je skupo. I onda ja beskućnica, to ipak kupim – jer mi treba, i ne nije skupo. I onda na kraju, vjerovatno misle da sam pare opljačkala negdje drugo.

Ovo je jedna veoma, veoma površna priča, o jako čestim predrasudama koje proizilaze iz stare narodne mudrosti da odijelo ne čini čovjeka. Ili da se knjiga ne sudi po koricama. Ili da ništa nije onako kako izgleda. Ono je samo onako kako mi to vidimo, a to može biti ispravno ili pogrešno. To se u narodu zove percepcija, a mi na osnovu toga gradimo mišljenje. Ili nam se aktiviraju mehanizmi za preživljavanje, što se vjerovatno dešava kada se pojavim u prodavnici u moje slobodno vrijeme.

Ne sudite. Ni po odijelu. Ni po koricama. Ni po frizuri za pranje prozora. Ne govorite za druge koji sude da su površni. To je njihova percepcija o nečemu. Kao što je i vaša percepcija da su oni površni. To je ništa.

Ne sudite uopće. Živite i prihvatajte. Život je prekratak za predrasude. Samo jednostavno živite.