Luna Zimić Mijović: Film je surov biznis i magičan svijet priča

Talentirana 25-godišnja glumica i rediteljica iz Sarajeva široj javnosti postala je poznata nakon ostvarene uloge u filmu “Grbavica”. Uloga male Sare vinula ju je u svijet filma, a kritičari sedme umjetnosti, baš u njoj prepoznali su novu filmsku zvijezdu, prognozirajući joj zavidnu holivudsku karijeru

Piše: Indira Delić

Foto: Vanja Lisac

Kada se Luna Zimić Mijović, pojavila na filmskom platnu prije 12 godina u ulozi Sare u filmu “Grbavica”, kritičari sedme umjetnosti obasuli su je superlativima, prognozirajući joj uspješnu karijeru. Ni teška filmska struktura nije je pokolebala, a danas kao zrela osoba, ističe da je “Grbavica”, itekako, imala utjecaja na njenu socijalizaciju.

– Kada imaš 13 godina, koliko sam imala u vrijeme snimanja Grbavice, u državi u tranziciji u kojoj je rat završio tek deceniju prije, nije ti baš cilj ustati ujutro i saznati sve detalje sudbina ljudi koje su tim ratom pogođene, skrhane ili uništene. Ali, rad na filmu Grbavica mi je omogućio da se s tim sudbinama i pričama upoznam još od malih nogu. Da zaboravim na to koliko ima kalorija u Coca- Coli ili da krivim roditelje što neće da mi kupe novi mobitel, već da ubrzanim procesom pokupim iskustva drugih ljudi i da odrastem u želji da saznam što više i koliko god mogu o stvarima koje su puno bitnije, od pretvaranja da se može samo nastaviti gdje se stalo, što dokazuje i trenutna situacija u državi. Trudila sam se imati isti pristup svakoj novoj ulozi i novom filmu koji sam radila poslije Grbavice – započinje priču Luna.

 Dnevnik moje uloge

Osim djelovanja u našoj zemlji, ova harizmatična umjetnica, odlučila je prihvatiti i pozive inozemnih velikana filma.

– Poseban utisak na mene ostavio je Michael Caine s kojim sam radila na filmu “Youth” (“Mladost”), reditelja Paola Sorrentina. Caine, ne samo svojom glumom nego i osobnim karakterom, mene i ostatak ekipe ostavio je bez daha. Vrlo je koncentriran, ali i opušten, duhovit i kreativan na snimanju, jednostavan i normalan čovjek kao što su i svi istinski velikani neke profesije. Glumci poput Mirjane Karanović, Leona Lučeva, Stefan Kurta, Michael Cainea, Penelope Cruz, Harvey Keitela i drugih, s kojima sam imala čast sarađivati, naučili su me strpljenju, istrajnosti i poštovanju prema umjetnosti kojom se bavimo. Film je u isto vrijeme surov biznis i magičan svijet priča, prepun blistave slobode koje smo vrlo često lišeni u svakodnevici “normalnog” života – istakla je Zimić Mijović.

Iako pred filmskim platnom, običnom posmatraču, sve izgleda savršeno, proces koji vodi do takvog ugođaja nije ni malo lak. Glumci ulažu mnogo truda u svaku ulogu. Zanimalo nas je na koji način se ona priprema za izlazak pred filmsku kameru.

– Nekoliko mjeseci prije snimanja filma počinjem da pišem dnevnik moje uloge. Dajem joj prezime i biografiju, te odredim datum kada je počela pisati i datum kada je prestala. Prije samog početka snimanja, kada već imam kostim i odabranu frizuru, nastojim što više vremena provoditi u tim stvarima, a kako često snimam u inozemstvu znači da sve te stvari nosim sa sobom u Sarajevo, gdje je najvažniji dio pripreme. Pokušavam živjeti svaku svoju ulogu prije nego je počnem ostvarivati pred kamerom. Zato se teško rastajem od uloge.

Ogromnu emociju u njoj izaziva rediteljski angažman, a spisak radova rađenih “pod njenom palicom” svaki dan je veći.

–  Ponosna sam na svoj dosadašnji angažman redateljice. Grad kojem se stalno vraćam i u kojem radim kao reditelj i asistent režije je Ljubljana. Tamo sam upoznala puno kolega s kojima se družim i učim zanat, a Ljubljana, kao grad mi nudi inspiraciju i predivnu energiju. Proteklu godinu režirala sam nekoliko muzičkih spotova, reklama, duhovitih skečeva stand-up komičara i asistirala na dva filma. Dva muzička spota bih voljela izdvojiti kao najdraže rediteljsko iskustvo, a to je spot za predivni šansonjerski bend Radio Mondo i pjesmu “Ne moje, ne tvoje”, u kojem sam i glumila s multitalentiranim Domenom Valičem. S njim sam sarađivala i na sljedećem spotu mlade, samouvjerene zvijezde u usponu, pjevačice Zale Smolnikar za pjesmu “Na putu vječnosti”  – kazala je Luna i dodala:

– Današnji muzički spotovi se prave ili po šablonu ili čistom “prešućenom” plagiranju. Naša mala slovensko-hrvatsko-bosanska ekipa teži usavršavanju kulture prevođenja i harmoničnog ujedinjavanja jednog medija u drugi – pričanje jedne priče muzikom i slikom – istakla je.

Ormar u Sarajevu

Na pitanje je li razmišljala da napusti našu prijestolnicu i ode “trbuhom za kruhom” u bijeli svijet, mlada glumica kaže:

– Možda će malo apstraktno djelovati ovaj odgovor, međutim, “ko skonta, shvatit će”. U knjizi “Šahrijarov prsten”, profesora Dževada Karahasana, unijeto je kratko poglavlje o savremenom društvu predstavljenom kroz moderni namještaj koji je danas projektovan da bude što lakši i praktičniji, u odnosu na stari, masivni namještaj s kakvim smo mi na Balkanu dobro upoznati. Suština je neprikosnovena istina o životu modernog čovjeka koji danas trbuhom za kruhom “leti” na sve strane svijeta, pri čemu nema mogućnost ponijeti taj svoj ormar od punog drveta koji voli najviše na svijetu, već ga ostavlja tamo gdje će se vratiti. Paradoksalno, taj čovjek se možda nikad ni ne vrati, ali zna da u suštini nikad nije ni otišao, jer taj ormar… taj ormar je on i njegov korijen i njegov identitet. Tako i ja i imam moj teški, divni, masivni, tvrdi, neuništivi ormar zvani Sarajevo.

S obzirom na to, da je kćerka poznatih bh. novinara Amre Zimić i Vlastimira Mijovića, pitali smo je, je li nekada poželjela nastaviti tradiciju svojih roditelja.

– U našoj kući uvijek je bilo veoma važno čitati knjige, magazine, novine, dnevne, sedmične i mjesečne, gledati dnevnike i biti maksimalno informiran o svim dešavanjima. Imam sreću da imam roditelje koji, kao novinari u današnjem svijetu medija, nikad nisu i neće pristati na manipuliranje i pritiske s kakvim se suočavaju ljudi te profesije. Osobno, ne bih imala te živce i divim im se na uspjehu i hrabrosti, a ponajviše na nezavisnosti i poštenju – iskrena je glumica.

Luna kaže da je BiH jedna od najljepših zemalja za snimanje filmova, te da je šteta što ovakvi resursi zbog ekonomskih situacija propadaju.

– Mladi moraju ići! I neka idu! BiH je jedna od najljepših zemalja za snimanje, no nekome očito ne odgovara ta vrsta ulaganja u državu. Do prije nekoliko mjeseci imala sam teoriju da mi kao država i narod previše osobno shvaćamo odlazak mladih iz BiH. Nakon razgovora s roditeljima i čitanja svih statistika u posljednjih nekoliko godina, shvatila sam da je moje razmišljanje bilo pokušaj da groznu situaciju barem sebi predstavim boljom. Dakle, BiH lagano postaje država penzionera. Mladi odlaze bez viza, bez osiguranja da će ih tamo u “bijelom svijetu” dočekati posao, odvajaju se od svojih porodica, završavaju fakultete u inozemstvu u nadi da će tamo pronaći posao. Ne ostavljaju oni ljude ovdje, već državu koja im ništa nije ponudila, a koja jako puno traži. Samo oni privilegirani ili neobjašnjivo hrabri mladi ostaju tu, vjerovatno dok jednom ne odu. To je prava istina. Optimista sam i nadam se da će se u narednim godinama lagano mijenjati situacija – kazala je Luna.

Da nije glumica i rediteljica, Luna, zbog velike ljubavi prema životinjama, kaže da bi bila veterinar. Sretnom je čine porodica i prijatelji, koji su joj neiscrpni izvori energije, te je obasipaju podrškom. Emocija joj ne ne dostaje, a kako reče, nisu na prodaju.

– Da mogu, postala bih hodajuća prodavnica emocija. Ali, ne bih ništa naplaćivala, po uzoru na Nikolu Teslu (ko skonta – shvatit će) – završava s osmijehom.

Tatina poznanstva

– Moj tata je prije i poslije rata žuljevima na prstima, od pisanja i kucanja, otvarao oči i vrata narodu BiH i Balkana. Ljudi su vrlo svjesni toga i to poštuju. Vjerujte mi da ja prije do Mostara stignem autom nego s Vlastom Mijovićem od Vječne vatre do Sebilja. Ne želim izaći iz sjene dostignuća svojih roditelja, naprotiv, želim da bude još veća! Iza svakih vrata, pa i doslovnih, koja su mi se otvorila radi Vlastinog imena stajalo je nasmijano i nostalgično ljudsko biće. Na kraju, ne rađamo djecu da im zatvaramo vrata i da ih što lošije odgojimo. Je li tako?