Jedan radni dan sa Andrijanom Copf: Umjetnost čovjeka čini boljim

Jedan radni dan proveli smo s Andrijanom Copf – voditeljicom Press odjela i glasnogovornicom Sarajevo Film Festivala. U svoju impresivnu biografiju upisala je 16 godina  rada u novinarstvu i PR-u. Vjeruje da umjetnost čovjeka čini boljim, a društvo pravednijim i slobodnijim mjestom za život. Evo kako izgleda njena svakodnevica

7:00

– Jutarnja kafa, muzika s radija, čitanje vijesti i priprema za početak radnog dana – to su moji jutarnji rituali. Raditi u kreativnoj industriji velika je prednost i naravno veliki izazov – svaki dan zahtijeva nove ideje, novi dan zahtijeva ne samo pratiti trendove nego biti korak ispred. Planovi se prave zavisno od projekta – neki su višemjesečni, neki kraći, kalendarska godina se planira prema festivalu.

9:00

– Odlazim u kancelariju, pa u kino Meeting Point. Kraj godine će biti u znaku novog filma. Ovog mjeseca u kina dolazi novi film Rubena Östlunda Trougao tuge. Obala Art Centar je jedan od koproducenata ovog filma. Trougao tuge – otvorio je ovogodišnji Sarajevo Film Festival, a Östlund, inače predsjednik žirija 25. Sarajevo Film Festivala 2019., ovogodišnji je dobitnik priznanja Počasno Srce Sarajeva. U Meeting Pointu s kolegicama i kolegama razgovaram o filmu. Iz razgovora uvijek nastaju nove ideje. Film je fantastična satira o tajnama ljudske prirode. Zabavan, duhovit, pametan.

12:00

– Posao je dinamičan. Jedan projekat se završava, počinje rad na novom. Istraživanja, različita rješenja i realizacije, planovi i mogućnosti… mnogo je toga što se treba uraditi da bi posao bio uspješan. Ono što volim u ovom poslu – jeste dinamičnost rada. Ništa nije isto, uvijek se traga za novim i boljim. Razgovori, medijski planovi, marketing planovi, analize i kampanje, razgovori s kolegicama i kolegama iz medija…

 14:00

– Pauza koju najčešće provodim u šetnji – do biblioteke u Mis Irbinoj ili do Meeting Pointa, koji je mi je oduvijek bio kao druga kuća. Balada Aide Begić, bh. kandidat za nominaciju za nagradu Oscar, je i ovog mjeseca na repertoaru. Zanimljiv film, drugačiji od onih koje sam gledala od Aide Begić, neobičan, drugačijeg stila. Šta je sloboda i šta bi to ona, mlada žena, trebala uraditi da bude sretna? Naravno da će svi oko nje imati taj odgovor prije nje. Svi će bolje od nje znati šta je bolje za nju, svi će imati svoju viziju njene sreće. Ona traži umjetnost. Za mene je kino, umjetnost prostor slobode.

 16:00

– Pred kraj radnog dana prolazim kroz to do listu od ujutro. Svečano obilježim sve što je završeno, prepišem još jednom u bilježnicu ono što je ostalo i dodam sve ono što se treba uraditi sutra. Nove ideje svakog dana, nove mogućnosti, nova kreativna rješenja – to čini uzbudljivim ovaj posao, otvara bezbroj mogućnosti i zato ga tako volim.

 18:00

– Idealno vrijeme za knjigu ili pripreme za odlazak na predstavu. Čitam Olgu Tokarczuk: Bjeguni. Jezik je najjači čovjekov mišić, piše. Ljudske živote, pisanjem, čuva u formalinu. Opisuje fantomsku bol. Kad ti nedostaje nešto, dio cjeline i boli te kao da je tu. A, nije. Ne postoji. Odvojeno je od tebe. Tri su ljudske odrednice: odakle si, koje je tvoje polazište i koje je tvoje odredište. I koliko je važno kretati se, jer stajanjem u mjestu truliš. Umjetnošću se spašavaš. Bjeguni su ljudi koji bježe, na trenutak, iz klopke vlastitog života. Žena koja na ljetovanju nestaje tri dana s malim sinom i isto tako se iznenada pojavi, a ne zna se gdje je bila ni šta je radila, žena koja bježi od muža koji se vratio nakon dvije godine da nastave život u tišini i sina u invalidskim kolicima, koja odjednom ne može plakati i traži način da ponovo počne plakati. Bježanjem. Kretanjem.

 20:30

– Šetnja do Cineplexxa na Marijin Dvoru, kino. Kretanje, umjetnost, sloboda.