Adolescencija, ekološki aktivizam i mentalno zdravlje

U posljednje vrijeme nailazimo na više zabrinutih komentara nas odraslih o tome kako djeca ne bi trebala preuzimati odgovornosti odraslih za društvene promjene, kako djeca trebaju učiti i igrati se, kako je intenzivno aktivističko djelovanje na globalnoj razini, kakvo je primjerice djelovanje 16-godišnje aktivistkinje Grete Thunberg, za djecu preveliko opterećenje i stres.

Prema Konvenciji o pravima djeteta, dijete je osoba do navršenih 18 godina, osim ako se zakonom koji se primjenjuje na dijete, granica punoljetnosti ne odredi ranije. Istovremeno, ovo je pravna definicija djeteta i jasno je da u razdoblju života od 0 do 18 godina imamo različite razvojne faze. Adolescencija je razdoblje obilježeno značajnim fizičkim, kognitivnim, emocionalnim i socijalnim promjenama. U adolescenciji se, za razliku od ranijih razvojnih razdoblja, ubrzano razvijaju složenije razine mišljenja poput apstraktnog mišljenja, rješavanja problema i planiranja budućnosti (American Psychological Association [APA], 2002). Kognitivni razvoj adolescenata/ica i složenije mišljenje su temelj za njihov moralni razvoj pa se tako u adolescenciji razvijaju i vrijednosti, te oblikuje ponašanje u skladu s tim vrijednostima. Nadalje, adolescencija je važno razdoblje za oblikovanje vlastitog identiteta, prepoznavanje emocija i upravljanje njima, razvoj empatije i razvijanje vještina konstruktivnog rješavanja sukoba. Ukratko, ona nas priprema za odraslost, za to da budemo samostalne odrasle osobe koje s punoljetnošću dobivaju niz odgovornosti.

$\"\"$

Odrastanje nije tačka koja se dostiže na 18. rođendan, nije „danas jesi, sutra nisi“; odrastanje je proces i to individualni. A istovremeno, u toj točki 18. rođendana, puno se odgovornosti očekuje od mladih. Očekuje se da sami stoje iza svog potpisa, da glasuju na izborima, da sami odlučuju hoće li kupovati alkohol i cigarete, da sami odgovaraju za svoje postupke. Odrasli mladima često šalju dvostruke poruke, kada žele biti samostalni i odgovorni podcjenjuju ih jer su „premladi“, a kada su pasivni, nezainteresirani i ne žele se osamostaliti onda bi „već trebali“ ovo ili ono. Istraživanja ukazuju na političku nepismenost i nezainteresiranost mladih (npr. GONG, 2018). Istovremeno, zamjera im se kada su društveno i politički aktivni, kao što je bio slučaj s globalnim štrajkovima učenika zbog klimatskih promjena jer ne znaju i ne razumiju dovoljno i trebali bi se igrati i učiti.

$\"\"$

Zanimljivo je kako djeca zbog različitih razloga izostaju iz škole jer se od djetinjstva intenzivno nečime bave. Neka djeca se profesionalno bave sportom, druga glume u filmovima, nose modne revije, ili su pak glazbene zvijezde. Ipak, obično za njih ne brinemo toliko što nisu u školi i ne igraju se. Jednako kao što neka djeca uz obrazovanje razvijaju svoje potencijale za bavljenje sportom ili umjetnošću, druga djeca razvijaju svoje potencijale za bavljenje aktivizmom i važno je da ih u tome podržimo.

Na području mentalnog zdravlja navode se osjećaj beznađa, krivnja, depresija, anksioznost, tugovanje zbog gubitka, stres, posttraumatski stresni poremećaj i drugo. Na kraju, kao posljedice za zdravlje zajednice navode se povećanje agresivnosti i učestalosti obiteljskog nasilja, smanjen osjećaj pripadanja, manjak grupne kohezija, povećan broj kaznenih djela i povećanje društvene nestabilnosti.

Ono što za sada znamo o anksioznosti jest, između ostalog, da izbjegavanje izvora anksioznosti nije konstruktivan način suočavanja s istom (Leahy, Hollans i McGinn, 2014). Uloga stručnjaka i stručnjakinja mentalnog zdravlja u osnaživanju ljudi, uključujući djecu i mlade, kao i njihovoj prilagodbi na predstojeće posljedice klimatskih promjena je velika. Djeca neće prestati brinuti o društvenim problemima, o klimatskim promjenama, o neodrživosti suvremenog načina života, o izumiranju životinjskih vrsta, ako im kažemo da ne brinu, da će odrasli sve riješiti.

Zato, prije svega, djeci možemo olakšati teret opterećenosti posljedicama klimatskim promjenama tako da ih podržimo u njihovom aktivizmu, da im se priključimo, umjesto da im objašnjavamo zašto se ne bi trebali baviti aktivizmom i oduzimamo im podršku i nadu koje iz toga dobivaju.

Autor: Marina Milković, psihologinja