Umjetnost me je promijenila i učinila boljom osobom. Naučila me je da je jedini smisao u jednakoj ljubavi prema sebi, kao i prema drugom. Kada sebe zavoliš možeš voljeti i drugog
Razgovarala: Indira Delić – Kečo
Foto: Edvin Kalić
Kombinacija talenta, nesvakidašnje ljepote, gracioznosti i ustrajne radne etike čine Amilu Terzimehić jednom od najperspektivnijih mladih umjetnica svoje generacije. Oduševila nas je svojom spontanošću, ali i profesionalnošću. I suviše zrelog razmišljanja za svoje godine, lijepa glumica – koja je Akademiju scenskih umjetnosti završila kao studentica generacije, viša asistentica na predmetima Ples i Kondiciona priprema glumaca i virtuoz za pokret govorila nam je o svojim glumačkim počecima, prelomnim trenucima u karijeri, svakodnevnici… Ovo je njena priča.
Amila, po čemu pamtite djetinjstvo?
– Sjećam se da sam kao djevojčica bila neustrašiva i slobodna. Imam dva brata i zahvaljujući njihovom prisustvu u svom životu – osjećala sam se sigurno i zaštićeno. Više sam se družila s dječacima, igrala fudbala, skakala s garaža, tražila različite izazove – koje sam željela savladati. Pratila sam taj svoj zov divljine – bezuslovno i hrabro. Željela sam da plešem različite plesove, željela sam da igram fudbal i košarku, da trčim, da letim. Sve svoje želje i snove sam sama sebi ispunjavala. Nisam čekala nikoga, niti sam mislila da je bilo šta nemoguće. Bila sam sretno dijete. Često se znam zapitati, da li bi ta djevojčica, danas, bila ponosna na mene. I da li sam još uvijek tako hrabra i slobodna.
Kada ste spoznali da će gluma i ples biti Vaši profesionalni putevi. Je li ta želja datira, još od malih nogu ili…?
– Na neki način da i ne. Bavljenjem sportom i plesom dugo godina me pripremilo za glumu, na određeni način. Uvijek sam znala da treba da plešem, jer sam dobra u tome, međutim, nisam bila sigurna da li mogu biti glumica. Rekla sam sebi da ću probati da upišem Akademiju scenskih umjetnosti – samo jednom, ako trebam tim da se bavim u životu, bit ću primljena odmah. Tako je i bilo.
Diplomirali ste na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, kao studentica generacije, kada analizirate to vrijeme, kako je bilo… Šta ste tokom studentskih dana naučili o sebi?
– Ritmička gimnastika mi je oblikovala tijelo i moje držanje, naučila disciplini i odgovornosti. U isto vrijeme je moj um izložila pritisku i javnom nastupu. To je bilo moje prvo odrastanje. Studiranje glume je bilo sljedeće. Tu se profesori bave tvojom unutrašnjošću, tvojom dušom. Tu sebe počinješ istinski upoznavati. Sjećam se da je na početku bilo veoma bolno. Međutim, kada pristaneš na te različitosti u sebi i počneš da prihvataš sve kontraste, tada postane prelijepo i uzbudljivo. Baviti se bilo čim, s ciljem da te drugi priznaju i private, je pogrešan smjer. Od djetinjstva smo učeni da trebamo biti voljeni, dragi, da ne govorimo ono što mislimo, da ne radimo ono što neko drugi misli da nije uredu. Da se ponašamo onako kako se to očekuje od nas. I da smo skoro uvijek krivi za nešto ili pogrešni i nedovoljni. Gluma traži od umjetnika autentičnost. Sve to što smo zakopali duboko u sebi, zbog nekog drugog. Traži istinu i individualnost. Prihvatanjem svoje autentičnosti otvaramo prostor za razumijevanje drugog i drugačijeg.
Glumačka profesija je specifična, no, uprkos teškoj situaciji, Vi se za svoju poziciju uspijevate izboriti… Koliko se teško pomiriti s izazovima bh. stvarnosti?
– Uvijek sam bila radnik, i dalje mislim da će se svaki rad i zalaganje vratiti. Međutim, dosta je tu nevidljivih prepreka s kojima se umjetnice i umjetnici u našoj državi svaki dan bore. Te prepreke su nerazumijevanje, važnosti podrške ljudi na vlasti za kulturu i umjetnost. Srećom, postoji (istina) mali broj pojedinaca koji se godinama bore da našu zemlju učine vidljivom izvan naših granica. Svi smo ponosni na njihove uspjehe, ali nažalost samo na tome i ostane. Greška je pomiriti se s tim, umjetnici trebaju da osvijetle to što je nevidljivo i prikriveno, te da javno govore o tim izazovima i o našoj stvarnosti.
Ostvarili ste značajne uloge, na koju ste najviše ponosni?
– Najponosnija i najzahvalnija sam za svaku novu priliku koju dobijem, jer znači da sam je zaslužila, te da sam prethodnu uradila uspješno. Proces mi je uvijek bio mnogo važniji od samog rezultata. Želim znanje – više nego aplauz. I iskustva – više nego komplimente.
Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili baveći se glumom?
– Umjetnost me je promijenila i učinila boljom osobom. Naučila me je da je jedini smisao u jednakoj ljubavi prema sebi, kao i prema drugom. Kada sebe zavoliš možeš voljeti i drugog.
Okušali ste se i u ulozi rediteljice, kakve su Vaše ambicije po tom pitanju?
– Jesam, nekoliko puta. Nisam studirala režiju, ali sam radila sa mnogo inspirativnih rediteljica i reditelja – od kojih sam dobila određeno znanje u tom polju. Zadnjih nekoliko godina sam mnogo više iza scene, nego na njoj. Ili kao asistentica na akademiji, kao rediteljica ili koreografkinja odnosno saradnica za scenski pokret. Moram reći da uživam u tome. Zahtjevno jeste i velika je odgovornost u pitanju, dok s druge strane, nema ništa ljepše od činjenice da direktno možeš utjecati na nečiji napredak. Ali, i kada imaš tu moć da se baviš i govoriš o temama koje mogu mijenjati mišljenja u publici i otvarati prostor za empatiju, solidarnost, te razumijevanje drugačijeg i različitosti. Mislim da je to osnovni zadatak svake umjetnice i umjetnika.
Viša ste asistentica na ASU. Koji su najizazovniji i najuzbudljiviji dijelovi Vašeg rada na predmetima Ples i Kondiciona priprema glumaca…
– Studentice i studenti me inspiriraju i učenje je uzajamno. I to je najuzbudljiviji dio. Upoznavati nove generacije, osluškivati ih, razumjeti i na kraju odnositi se prema njima kao sebi ravnom. Nikad nisam bila pobornica autokratskog stila vođenja nastave i vjerujem da je više glava maštovitije od jedne. Odrasla sam na stalnoj kritici, gdje se podrazumijeva ono što je dobro i ispravno. I gdje se stalno traže greške koje se trebaju ispraviti da bi došli do perfekcionizma. Ne vjerujem u tu metodu odgoja, niti u životu niti u radu.
Kako uspijevate balansirati između glumačkih obaveza i asistiranja na Akademiji? Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
– Ispunjen. Uvijek užurban korak, nikad dosadno, najčešće s dosta nerviranja, ali i zbog kojeg nemam problema sa spavanjem.
Kako se nosite sa stresom i pritiscima koji dolaze s oba posla?
– Prihvatanjem da će uvijek biti tu, u mom životu. Da se ne mogu boriti protiv, ali da upravo zbog toga trebam sebi češće omogućiti prostor u kojem se osjećam mirna i bezbrižna.
Prije nekoliko dana je bila premijera predstave Da li smo same, čiju dramatizaciju, koreografiju i režiju, potpisujete Vi. O čemu progovarate u predstavi i kakvo je iskustvo biti autor jednog takvog projekta?
– Predstava je fizičko dokumentarnog karaktera. Bavi se pitanjem ženskih prava u svijetu, sa akcentom na žene migrantkinje. Fizička, u smislu da smo veliki fokus stavili na žensko tijelo – s obzirom na to da je upravo ono objekat različite vrste tortura, manipulacije i nasilja. Žensko tijelo kontrolira država i religija u svrhu odbrane patrijarhalne vlasti. Žensko tijelo pripada svima, muškarcu, porodici, narodu. Tema je univerzalna, ali nažalost i veoma aktuelna s obzirom na to da iz dana u dan svjedočimo novim slučajevima femicida u našoj državi. To je društveni problem na koji nadležne institucije, već godinama ne reagiraju spremno. I upravo zato se treba o tome govoriti. Javno. Bez cenzure i straha.
Sudeći prema Vašem njegovanom izgledu, ostavljate dovoljno prostora za ljepotu. Na šta se svodi Vaša njega, koliko ste često na beauty tretmanima i šta obično preferirate kada je riječ o make-upu?
– Nisam ljubitelj velike količine make-upa, jer ne volim osjećaj na koži kada duže u danu nosim šminku. Osjećam se kao da imam masku na licu. Moram priznati da mislim da se ljepotom prvo treba baviti iznutra, pa tek onda onim što je već vidljivo. Hranu koju unosimo u naše tijelo, koja nas čini vitalnijim, mir ili bilo koja vrsta spiritualnosti koju sebi poklanjamo, a hidratizira naše tijelo i um. San koji nas odmara i čini svježijim. I naravno sve ono što radimo za sebe ili druge, a čini nas mlađim i sretnijim. Sve više i više mom oku godi kada vidi prirodno lice, koje se ne krije ispod mnogo boja i slojeva. Kada vidim bore i nepravilnosti na licu – koje neuspješno kriju različite priče, iskustva i živote. Zdravlje, fizičko i mentalno, će uvijek biti jedini standardi ljepote. Sve ostalo je samo trend.
Šta bi svaka žena trebala imati u svojoj beauty torbici?
– Bilo šta što je podsjeti koliko je divno i važno što je žena. Da li je to ruž za usne koji stavi zbog sebe, a ne nekog drugog. Ili miris koji ostavi trag za sobom kada se pojavi. Ogledalo koje joj izmami osmijeh na lice… Možda ovo sad sve zvuči poetično ili romantično. Ali, upravo tako to vidim. Kremu za ruke uvijek nosim sa sobom. To sam preuzela od svoje mame. Svaki put kada stavim tu kremu na svoje ruke sjetim se koliko sam zahvalna što me tako jaka i fenomenalna žena rodila.
Kako se pripremate za najveću regionalnu filmsku smotru – Sarajevo Film Festival?
– Vjerovali ili ne, prvi put neću biti tada u državi.
Kada niste okupirani poslovnim obavezama – kako provodite vrijeme?
– Volim da se osamljujem, često. Oduvijek sam to radila, još kao tinejdžerka. Trebaju mi ti trenuci kada sam sama i kada punim baterije. A, baterije su različite. Da li je to more, ili knjiga, trening, meditacija… Kao kod bilo koga drugog.
Šta možemo od Vas očekivati u narednom periodu?
– Trenutno sam u veoma izazovnom procesu i to će uzeti moju pažnju ova dva mjeseca. Kao saradnica za scenski pokret sam uključena u kreiranje predstave Konačari, Nenada Veličkovića, a u režiji Marka Misirače. Predstava će imati svoju premijeru u septembru u Narodnom pozorištu. Osim toga, članica sam žirija Omladinskog filmskog festivala koji će biti održan krajem ovog mjeseca. To me posebno raduje. A, osim svega ovog, možete očekivati i da ću se zasluženo odmoriti.