Ana Božić: Neustrašiva djevojka s Neretve

Jedina ženska instruktorica kopnenog spašavanja GSSuBiH ugostila nas je u svom rodnom Mostaru i ispričala nam priču o svom neobičnom zanimanju. Humanost na djelu, hrabrost pri svakom novom pozivu upomoć, stvaranje uvjeta za razvoj kvaliteta svih kategorija spašavanja u nepristupačnim područjima, te podizanje razine sigurnosti svih građana naše zemlje odlike su ove dame

Piše: Indira Delić; foto: Muamer Kolar

U potrazi za neobičnim zanimanjima naša ekipa uputila se u Hercegovinu, tačnije u Mostar kako bismo razgovarali s Anom Božić, prvom ženskom instruktoricom kopnenog spašavanja GSSuBiH. Humanost na djelu, hrabrost pri svakom novom pozivu upomoć, stvaranje uslova za razvoj kvaliteta svih kategorija spašavanja u nepristupačnim područjima, te podizanje razine sigurnosti svih građana naše zemlje odlike su ove dame i njenih kolega iz GSS-a.

Obuka drugih

Ana, 31-godišnja Mostarka, već sedam godina članica je ovog hrabrog tima, a sve je, kako kaže, krenulo iz ljubavi prema planini i planinarenju. Htjela je raditi nešto altruistično, a vremenske nepogode koje su zadesile Mostar 2012. godine bile su presudne za njeno pristupanje ovoj službi.

– Uvijek sam htjela, na neki način svojim znanjem, pomagati drugima, tako da se Gorska služba spašavanja nametnula kao logičan izbor. Godine 2012. veliki snijeg pao je u Mostaru i jednostavno smo bili “odsječeni”. Naš grad bio je nepristupačno područje. Proglašena je elementarna nepogoda i bilo je neophodno da Gorska služba intervenira, u tim trenucima im je trebala pomoć i ja sam se prijavila. U službi sam ostala, educirala se, školovala se, i evo danas obučavam druge i radim na terenu – kazala je Ana i dodala da izostanak straha u potpunosti nije dovoljan.

– Uvijek je dobro imati određenu dozu straha, ali ne paralizirajuću. Sve što moj tim i ja radimo za to smo dobro obučeni i uvježbani. Rutina daje sigurnost – istakla je Božić.

Ova dama otkrila nam je da je u službi omjer muškarci-žene 90% na prema 10%. No, ta činjenica nikada je nije sputavala u obavljanju svojih dužnosti.

– Konkretno ja sam članica HGSS-a (Hercegovačka gorska služba spašavanja), a naša stanica dio je saveza GSSuBiH. Ukupni broj stanica po cijeloj BiH je 20. Ja sam vodič potražnog psa, belgijskog ovčara, malinoa. Taj pas obučen je za potragu za nestalim ljudima. Često imamo slučajeve da u neurbanim dijelovima dođe do nestanka ljudi. Tada pas kreće u potragu, a mene obavještava lajanjem na pronalazak osobe. Pas se, za ovakav posao, obučava od rođenja. Vrši se proces socijalizacije na planini, u vodi, na asfaltu… Belgijski ovčari su agilni, dobro rade i neustrašivi su. Proces dresiranja psa za ovaj posao je veoma zanimljiv. Od malog psa se sakrije osoba (neka iz tima) i kada je nađe, nagradimo ga igračkom. Onda slijede zahtjevniji procesi, sve dok ne bude spreman za teren – kazala je ova neustrašiva djevojka.

Neopisivi osjećaj

Članovi GSSuBiH su obučeni da rade i po najtežim vremenskim uslovima, da funkcioniraju pod stresom opasnih situacija, te izazova koji se pred njim postavljaju. Pitali smo Anu, koje slučajeve bi izdvojila kao najteže.

– Teških slučajeva dosta bude u Međugorju. U tom gradu još ima neurbanih lokacija, pa stariji turisti, dementni, koji su tu u potrazi za ozdravljenjem skloni su nestancima. Prošlo ljeto smo osam dana bez prestanka imali tri uzastopne potrage. Uspješno riješene. Također smo imali, prije dvije godine, nezgodu u Brčkom, kada su nestali brat (20) i sestra (7). Potraga za njima trajala je sedam dana, tada nam je nažalost i jedan pas uginuo. Na kraju smo ih pronašli žive, na svu sreću. Prošle godine, unesrećeni Čeh planinario je sa suprugom, te je skrenuo s puta. Pronašli smo ga s težim povredama, no vrlo brzo smo mu ukazali prvu pomoć, sanirali smo povrede, koliko smo mogli, a u zoru je došao helikopter, te smo ga smjestili u najbližu bolnicu – prisjetila se Ana i istakla da sve poteškoće padaju u zaborav u trenucima kad shvate da su spasili ljudski život.

– Pomoći nekome… To je neopisiv osjećaj, neprocjenjivo je i to se ne može platiti. Članovi ove službe po svijetu većinom su volonteri. Mi ne gledamo na radno vrijeme. Dostupni smo sedam dana u sedmici, 24 sata tokom dana, 365 dana godišnje. Kada primimo poziv nama dužnost nalaže da izlazimo u akciju.

Kao i ostale dame, koje su nam pričale o svojim neobičnim zanimanjima, te tvrdile da se poslovi ne smiju dijeliti na muške i ženske, Božić se složila s njima.

– Poslovi se ne smiju dijeliti na muške i ženske. Svi trebamo biti ravnopravni i funkcionirati kao tim.

Pitali smo je i dobivaju li podršku vlasti. Ali, nažalost niko iz Sistema u našoj zemlji nije uputio nikakav vid podrške.

– Mi smo na početku našeg rada imali podršku Hrvatske, Srbije, Crne Gore što se tiče obučavanja, no sada smo obučili dovoljan broj članova tako da imamo svoje instruktore. Sami se finansiramo… Pomažu nam i prijatelji koji daju određeni dio donacija. No, ništa nam nije teško. Srce je puno kada pomognemo nekome. U ovaj posao se ulaže dosta ljubavi, a kada je pozitivan ishod niko nije sretniji od nas – završava Ana.

 Kako postati član GSSuBiH

– Nama su potrebni članovi koji imaju određene predispozicije… Da su se bavili nekim outdoor aktivnostima poput, planinarenja, alpinizma, paraglajdinga. Kada dođu kod nas trebaju proći određene tečajeve, kopnenog spašavanja, spašavanje na vodi, spelo (pećine i spilje) spašavanje. Vrata su otvorena za sve ljude dobre volje. Više podataka možete pronaći i na zvaničnom sajtu www.gss.ba – kazala je Ana.

 Instruktor kopnenog spašavanja

– Da biste postali instruktor kopnenog spašavanja, poslije završenih tečajeva (ljetne tehnike, zimske tehnike, spelo). Rade se brojne vježbe, aktivnosti, mora se ići na teren. Kada položite, odnosno kada dobijete licencu instruktora, slijedi staž u trajanju od dvije godine… Kada postanete instruktorski kandidat trebate sudjelovati u edukacijama koje držimo brojnim novim članovima… Nakon toga stječete pravo za polaganje za instruktora. Trenutno sam jedini ženski instruktor GSSuBiH – kazala je Božić