Nisam se vodio time da budem ponosan na sebe, uvijek sam htio da drugi budu ponosni na mene. Čovjek ne može biti ponosan na sebe, ali može biti samokritičan. Moje zadovoljstvo proizilazi iz zadovoljstva ljudi koje liječim, ljudi koje učim i onih koji zahvaljujući meni danas žive bolji život i sretniji su – kaže za naš magazin ugledni banjalučki oftalmolog i direktor klinike Svjetlost Banja Luka
Kada je kao dječak pratio svog oca u viziti pacijentkinje koju je prethodnog dana operisao i vratio joj vid nakon četiri godine sljepila, Bojan se bespovratno zaljubio u medicinu i priliku da nekome pomogne. Sretna baka Bojanovom ocu je u znak zahvalnosti poljubila ruke, a neobična scena koja se dešavala pred dječakovim očima, zauvijek mu se urezala u sjećanje.
Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović
Foto: Muamer Kolar
Motivom da jednog dana doživi isto i liječi one koje vid izdaje, vodit će se kasnije prilikom upisa Medicinskog fakulteta i specijalizacije na oftalmologiji. Ovaj Banjalučanin danas je jedan od najuglednijih oftalmologa u našoj zemlji, ali i ugledni direktor klinike Svjetlost Banja Luka, te veoma vješto balansira između potreba pacijenata, ali i donošenja menadžerskih odluka.
Po zanimanju ste oftalmolog, ali ste ujedno i direktor klinike Svjetlost. Kako se jedan ljekar snalazi u menadžerskim vodama?
- Nekada je medicina bila samo nauka i doktori su se samo bavili strukom. U doba kapitalizma ili tranzicije, u kojem smo skoro 25 godina, medicina je danas podjednako i biznis, i nauka i nemoguće je isključiti jedno iz drugog. Nije važno jeste li ste dio privatnog ili javnog zdravstva, morate biti spremni da dovoljno poznajete biznis i menadžment kako biste mogli svoju privatnu praksu dovesti na viši nivo, ili pokazati i prikazati svoje znanje i svoja lična dostignuća ako ste u javnom sektoru. Danas, jedno bez drugog ne ide.
U kojem trenutku svog života ste shvatili da se želite posvetiti liječenju očiju?
- Još od ranog djetinjstva. Moj otac, koji nažalost nije među nama već skoro četiri godine, prenio mi je ljubav za ovu predivnu granu medicine. Jedne subote kad sam još išao u osnovnu školu, poveo me je sa sobom na Kliniku za očne bolesti da mu pravim društvo dok radi vizitu pacijenata koje je prethodni dan operisao. Sjećam se jedne bake koja je operisala oba oka. Moj otac joj je skinuo zavoje, a ona je prvi put poslije četiri godine ponovo vidjela. Kada je shvatila da vidi, zaplakala je, jako zagrlila mog oca, poljubila mu ruku i rekla „hvala“. Taj cijeli doživljaj, koji je trajao manje od minute, bio je dovoljan da se zaljubim u oftalmologiju.
Karijeru nam obilježe usponi i padovi. No, kada ste, u profesionalnom smislu, na sebe bili najviše ponosni?
- Iskreno, nikada. Nisam se vodio time da budem ponosan na sebe, uvijek sam htio da drugi budu ponosni na mene. Čovjek ne može biti ponosan na sebe, ali može biti samokritičan. Moje zadovoljstvo proizilazi iz zadovoljstva ljudi koje liječim, ljudi koje učim i onih koji zahvaljući meni danas žive bolji život i sretniji su. Ako bih već morao biti ponosan na sebe, onda bi taj ponos proizašao iz sreće ljudi oko mene.
Imali ste priliku da živite i znanje stječete u inostranstvu. Zašto ste se uvijek vraćali kući?
- Mnogo je razloga za to, ali svi se svode u jedan: gdje god da odete, ma koliko da ste dobri, da napredujete i da utičete na boljitak novog društva u kojem živite, uvijek ćete biti stranac. Moj moto i želja bila je da steknem što bolje znanje i edukaciju i da to primijenim u zemlji u kojoj živim. Ako je Turska kao država napravila od toga državni projekat zbog čega su danas jedna od najrazvijenijih medicina svijeta, ne znam zašto ne bismo mogli i mi.
Iz Vašeg iskustva, šta je potrebno za uspjeh?
- Tri vrlo jednostavne stvari: fokus, posvećenost i strast. Prvo morate raditi ono što volite, a ne voljeti ono što ne radite. Većina ljudi radi ono što ne voli, a voli ono što ne radi. Morate biti sto posto posvećeni onome što radite, a to je kao da uzgajate ruže. Ako ih nećete svaki dan zalijevati, okopavati, brinuti se o njima, nikada taj mali žbun neće izrasti u prelijep cvijet. I treće, morate biti maksimalno fokusirani na to što radite. Kada sunčevu zraku fokusirate u samo jednu tačku, ona nakon određenog vremena zapali vatru! Maksimalnim fokusiranjem na ono što radite, postižete maksimalne rezultate.
A, šta je potrebno za sreću?
- Za sreću je potrebna sloboda uma. Potrebno je da živite život kakav želite, potrebno je da ste zadovoljni, da ste nezavisni i da imate finansijsku slobodu. Prvo, morate biti zahvalni na onome što imate, na svakom trenutku u kojem ste trenutno. Imate onu staru izreku koja kaže da je juče prošlo i ne možemo ga vratiti, sutra se još nije dogodilo, tako da je jedino što nam ostaje danas. Uživajmo u danas, u sada. Morate biti nezavisni od svih i svega, morate biti svoji. Kopije nikada nisu vrijedne originala. I morate raditi na tome da budete finansijski slobodni, jer bez obzira na to što utopisti kažu da novac nije bitan, nažalost ili na sreću, u kapitalizmu on je zaista bitan. Ako želite da lijepo živite, ako želite da svom djetetu priuštite najbolje obrazovanje, ako želite da se liječite u najboljim bolnicama, onda morate imati novca. Ipak, sreća je individualna i svako će je opisati na svoj način. Ovo je samo moj opis.
Koje osobine kod ljudi najviše cijenite?
- Iskrenost, lojalnost i vrijednoću. Smatram da ako ljudi imaju ove osobine mogu da dosegnu zvijezde.
Ko su osobe koje su oblikovale Vaš karakter odnosno čije karakterne osobine ste naslijedili?
- Naravno, to su moji roditelji, moj otac koji mi je dao direktnost i energičnost i majka koja mi je usadila osjećaj empatije. Međutim, čovjek koji je oblikovao moj karakter u posljednjih 13 godina moj je učitelj, mentor, čiji sam sada i poslovni partner, prof. Nikica Gabrić. On me je naučio svemu onome što nisam znao o psihologiji ljudi, o medicini kao biznisu, o osobinama i kvalitetima koje nisam ni znao da imam. Naučio me je širini duše i duha, građenju prijateljstava i partnerstava, ali najviše od svega kako biti vođa. Na svemu ovome sam mu neizmjerno zahvalan.
Sebe biste opisali kao….?
- Energičnog, direktnog i otvorenog.
Na pragu ste četrdesetih, kažu da su to za muškarca sjajne godine. Kakav stav imate prema starenju?
- Starenje nije stanje tijela, nego stanje duha. I danas srećem ljude koji su u kasnim šezdesetima i koji izgledaju kao da su im rane četrdesete. Opet, imate one koji su u četrdesetima, a izgledaju kao da im je šezdeset. Ne bojim se starenja jer uživam u svakom trenutku svog života. Fokusiran sam na lijepe stvari i na ono što bih volio ostvariti u životu.
Sjećate li se trenutka kada ste upoznali svoju suprugu?
- Živjela je skoro osam godina u istoj zgradi i u istom ulazu kao i moji roditelji, ali je nisam primijetio do jednog prijepodneva u parking-garaži ispod zgrade. Osvojila me je pogledom i brzinom kojom me je pozdravila i udaljila se od mene. Doduše, moram priznati da sam i ja ostao „ukopan“. Tog trenutka počeo sam intenzivno razmišljati o njoj i znao sam da je ona „ta“!
- Je li istina da muškarac odmah prepozna ženu s kojom želi provesti ostatak života?
- Ja sam je prepoznao, odmah i tada, a nisam joj znao ni ime. Mislim da se prava ljubav zaista rodi na prvi pogled, postoji neka energija u pogledu ili dodiru ruke kada se upoznajete i rukujete, kada osjetite nešto bez čega kasnije više ne možete.
Živimo u vremenu kada se brakovi sve više raspadaju. Kako čuvate svoj?
- Kada se vjenčavamo, jedan od prvih članova zakona koji nam matičari čitaju kaže da je brak interesna zajednica dvoje ljudi. Više ili manje, brak to zaista i jeste. Ja se vodim dvjema činjenicama. Prva je da možete tražiti onoliko koliko ste spremni dati. Ako želite podršku, morate podržavati; ako želite ljubav, morate voljeti; ako želite slobodu, morate je pružiti. I druga je, naravno, ona stara američka poslovica: „Happy wife, happy life.“
Šta Vas još, osim posla kojim se bavite i porodice, čini sretnim?
- Sve oko mene. Svaki dan za koji znam da sam u njemu zdrav, da imam svoju porodicu i prijatelje oko sebe, radim posao koji volim, čini me srećnim. U mladosti sam se bavio plivanjem, pa volim da plivam svako jutro prije posla. To ne samo da me opušta, nego mi i daje energiju za dan koji je ispred mene.
Volite li ići u shopping i gdje najčešće kupujete odjeću?
- Nisam rob mode, a i za mene je to gubljenje vremena. Istina, obožavam Hugo Boss odijela i kada god mogu priuštim si jedno. Ali sve što mi lijepo stoji, za mene je odlično.
Šta obavezno morate imati na svom toaletnom stoliću?
- Parfem Jil Sander Sun Men.
Kome možete reći baš sve svoje tajne, nedoumice, dileme?
- avno sam imao sreću da sam upoznao sjajnog čovjeka, profesora Kenana Crknića, autora knjiga „Pazi kojeg vuka hraniš“ i „7 tajni uspjeha.“ U jednom opuštenom i neobaveznom razgovoru s njim, dotakli smo se i teme kako je danas teško naći prave prijatelje. Onda mi je on rekao jednu sjajnu rečenicu: „Ako nemaš iskrenog prijatelja, budi iskreni prijatelj sam sebi.“ Tako da danas imam dva najiskrenija prijatelja, svoju suprugu i sebe.