Brankica Rudan: Novinar je novinar, pa i onda kada spava

Vedra i nasmijana Brankica Rudan srdačno nas je dočekala u prostorijama Televizije Sarajevo. Ovaj put u studiju Jutarnjeg programa zamijenili smo uloge. Razgovarali smo o njenim počecima, angažmanima, poslovnim izazovima, ali i ljubavi prema životinjama

Piše: Indira Delić; Foto: Muamer Kolar

Brankica Rudan, omiljeno lice Televizije Sarajevo, prepoznatljivim glasom, širokim osmijehom i nevjerovatnom energijom osvaja ranoranioce, koji svoju pažnju na početku dana poklanjaju upravo njoj.

 Nesuđena balerina

Ova dama je voditeljica i novinarka Sarajevskog jutra, koje se emitira svakim radnim danom. Jutarnji program ove televizije donosi najaktuelnija dešavanja iz bh. prijestolnice, a obogaćen je i živim reporterskim javljanjima.

Brankici javni nastupi, scena, mediji i kamera nisu bili nepoznanica ni u djetinjstvu. Bila je balerina u skupini Gordane Magaš. Snimali su muzičke programe pod palicom tadašnje TVSA. Godinama poslije upravo ova TV stanica postala je njena matična kuća.

– U počecima sam kroz posao uvijek bila više okrenuta muzičkim i zabavnim sadržajima, a vremenom sam se počela zanimati za društvene teme i ozbiljnije emisije, ali to je nekako normalno. Rastući u novinarstvu dorastete i nečemu ozbiljnijem u tom poslu. Uvijek mi je bliskiji bio živi program. To sam ja! Moji prvi zadaci su bili vezani za ozbiljnije ljude u svojim poslovima. Među prvim intervjuima kada sam počela raditi na FTV-u bili su razgovori s Milićem Vukašinovićem i Mišom Kovačem. Neću to iskustvo nikada zaboraviti. Imala sam tremu, jer su oba sagovornika za moj pojam tada bili veoma nezgodni. Bila sam mlada i nisam imala iskustva. Sreću sam imala što sam slušala upute urednika i vodila se njegovim savjetima. To je bio moj prvi urednik, tadašnje emisije BH Sound, s čijom ekipom sam napravila i prve korake u TV novinarstvu. Kasnije sam prešla u redakciju Jutarnjeg programa iste TV kuće, gdje sam imala sreću da dođem u ruke Midhete Kurspahić. Nastavila sam učiti, sazrijevati kao novinar i voditelj živog programa, kojeg sam najviše zavoljela – počinje svoju priču Brankica.

Novinarski posao je jedan od najdinamičnijih. Posebno programi uživo iziskuju dosta rada i truda. Naša sagovornica se prisjetila šestosatnog živog programa, ali i dinamičnih novinarskih putovanja.

– Šest sati živog programa TVSA koji sam radila prilikom posjete Ivana Pavla II Sarajevu bili su posebni, a ujedno i veliki izazov. S obzirom na to da sam dama koja prati i voli fudbal, imala sam sreću da budem u nekoliko gradova kada su se održavale utakmice Evropske lige prvaka. Na taj način sam u Barceloni gledala utakmicu Barcelona – Paris Saint Germain na čuvenom Camp Nou. To je za mene bilo posebno iskustvo. Barcelona je moj izbor i kada bih mogla birati, nakon Sarajeva koje je u mom srcu, taj grad je na drugom mjestu liste gradova za život.

 Zvijezde se poklopile

Brankica je ranoranilac. Ustaje u četiri ujutru. Užurbano se sprema i kreće na posao, jer veoma brzo treba gledateljima Sarajevskog jutra poželjeti dobro jutro. Priprema se, čita vijesti. Kafu pije usput, a doručkuje oskudno. No, ljubav prema poslu eliminira sve poteškoće i čini je jačom.

– Novinar je novinar, pa i kada spava! Uvijek radim, čitam, pratim, razmišljam… Jedino kada sam na godišnjem odmoru čitam samo beletristiku i literaturu koja me odmara. Ljudi su sretni kada rade posao koji vole, ali ljudi mogu biti sretni kako u poslovnom, a tako i u privatnom životu ako dobro slože prioritete u životu. Prioriteti se mijenjaju shodno godinama. Najvažnije je voditi se srcem, ići onuda kuda vas emocije vode i nećete pogriješiti. Nekada možete biti možda i povrijeđeni, ali i to je dio života, pa ni od toga ne treba bježati. I radosti i tuge vas formiraju kao ličnost, a koliko se god trudili to ne možete izbjeći – kazala je Brankica, te dodala da je za uspjeh u poslu, posebno u novinarstvu, potrebna podrška kolega.

– Imala sam sreću da su mi se zvijezde poklopile, te da radim u redakcijama gdje smo zaista svi kao porodica. Takva je sada i redakcija Jutarnjeg programa TVSA na čelu s urednicom Enisom Skenderagić. Osim redovnih sadržaja, radimo dosta zahtjevnih projekata poput specijalnih projekata povodom određenih datuma, praznika, događaja, te ih iznosimo uz dogovor i drugarsku saradnju.

Brankica se trudi privatni život zadržati za sebe, a najboljom životnom odlukom smatra povratak u rodno Sarajevo.

– Iz izbjeglištva sam se vratila 2000. godine. Bila sam dijete kada sam otišla, a vratila sam se kao mlada osoba i pred sobom sam imala izazov. Mogla sam i ne uspjeti. Smatram da ipak jesam, jer sam donijela dobru odluku.

Društvena problematika

U narednom periodu, što se tiče posla, Brankica priželjkuje studijsku emisiju, dobro organiziranu i strukturiranu, koja bi pokretala društvo.

– Voljela bih, ako ikada bude prilike, raditi emisiju u studiju u kojoj će se raspravljati o problematici društva uz adekvatne goste i interaktivno učešće publike i gledalaca. Smatram da se samo uz gledaoce, ljude koji žele, one koji hoće i imaju volju, stručne osobe, dobre planove i istinu prije svega današnje društvo može mijenjati na bolje. To i jeste bit postojanja medija – objasnila je Brankica.  

Ljubav bez granica

Brankica je posebno osjetljiva na djecu, osobe treće životne dobi, ljude s intelektualnim teškoćama i životinje. Tvrdi da su to najranjivije populacije. Posebno je vezana za svog kućnog ljubimca, psa kojeg je udomila s ulice.

– Srećko je moj treći pas u životu. I prethodna dva bila su usvojena s ulice. Pas vam promijeni život u svakom slučaju. On je velika obaveza, ali i radost, sreća i ljubav koja se ničim ne može mjeriti. Dobio je ime po sreći koju je imao, jer je bio nepokretno štene. Izliječili smo ga i ostao je tu zauvijek. Kroz moj dom prošlo je dosta povrijeđenih pasa do konačnog udomljenja. Ponosna sam na to i mislim da sam uradila pravu stvar. Svi su oni dio mene. I dalje pratim njihov život. Smatram da se čovjek s tim rodi i to postaje dio karaktera.