Piše: Marija Sinanović
Draga žabice,
ovo što ću napisati možda će te šokirati, no nemamo previše vremena za okolišanje pa ću ti reći kratko i jasno: skuhana si.
Možda ova izjava nije najbolji način da se počne jedna kolumna, ali ne nalazim bolju metaforu koja opisuje situaciju u kojoj se nalazi savremena žena u biznisu. Lonac u kojem smo odavno se zagrijava, malo po malo, tako da nismo ni primijetili da je temperatura dostigla tačku ključanja. Od toga da nam u svakom danu fali barem 4-5 sati da završimo sve što smo počeli, do toga da na godišnjem nivou imamo tektonske poremećaje lokalnog i globalnog karaktera na koje ne znamo uvijek kako da odgovorimo osim stresom.
Ja sam, poput vas, takođe bila u istom loncu, sve dok se prije 3 godine nisam osvijestila. U to vrijeme bila sam na jednoj svjetskoj konferenciji na kojoj je predavač bio Gary Vaynerchuk. Kako je konferencija bila posvećena budućnosti liderstva, na samom uvodu Gary nas je pitao nekoliko pitanja poput: „Koristite li u svakodnevnom radu AI alate? Znate li kako se pravi avatar u Metaversu?“ Poslije svakog narednog pitanja, ja sam osjećala kako u meni raste otpor i kako se snažno protivim najavljenim promjenama u načinu rada. Slika budućnosti u kojoj umjesto lijepe garderobe i šminke na posao idem u virtuelnom odijelu svog avatara nije mi se dopala, te došapnuh svojoj koleginici kako bih radije kupila neku kućicu u prirodi nego živjela u ovoj modernoj verziji Matriksa. Ona spremno klimnu glavom u znak slaganja.
Govornik, kao da nam je pročitao misli u tom izjavi: „znam da među vama ima dinosaura koji ne žele da prihvate promjene i to je u redu. Niko ne želi da mijenja vas matore, slobodno se opustite. Zato promjene čekaju vašu djecu. Onu djecu koja su rodjena sa tehnologijom u rukama, koja su odrasla igrajući Roblox i koja, za razliku od vas, razumiju principe budućeg rada.“
U tom trenutku nešto se u meni pobunilo. „Zar ću stvarno da dopustim da me ovaj voz pregazi? Tek sam u tridesetim godinama, a neko me već otpisuje sa svijeta.“ Možda po prvi put, tada sam shvatila svu silinu promjena koje dolaze nezaustavljivom brzinom i umjesto otpora promjenama odlučila sam da ih bolje upoznam i krenem im u susret.
Zato vam danas govorim o svim onim faktorima koji nas kuvaju i koji traže od nas da počnemo da mislimo i radimo drugačije.
Odmah u startu ću reći da ovo nije još jedan članak o vještačkoj inteligenciji. Neće nikome od nas posao uzeti mašina nego čovjek koji zna da koristi tu mašinu. Ovo je osvrt na cjelokupnu društveno-radnu promjenu koja se dešava. Tehnološka revolucija donosi s jedne strane ubrzanje tempa rada i samim tim životnog ritma, dok sa druge strane dovodi do izloženosti velikom broju informacija koje će biti teško (uskoro i nemoguće) ispratiti.
Ako sijalicu stavite pod prevelik napon, ona će da pukne. Nažalost, na tržištu rada se to pucanje već uveliko dešava. Mi živimo i radimo u vrijeme pandemije anksioznosti, depresije, dopaminske i kortizolske zavisnosti i ostalih izazova po naše mentalno zdravlje. Burnout je dobio svoju medicinsku šifru kao validan razlog za bolovanje i veliki je broj nas koji njegove simptome osjećamo.
A šta mi u svemu tome radimo?
Radimo isto, čudesno očekujući drugačiji rezultat. Umjesto da radimo pametnije, mi radimo više i napornije. Ako mi ne vjerujete, bacite pogled na listu u nastavku i provjerite da li pronalazite sebe:
- „To do“ lista na poslu i u životu mi je sve duža i duža
- Često radim više stvari u isto vrijeme
- Kako bih stigla da uradim sve što je potrebno, radim duže radne sate
- Nosim posao kući jer u toku radnog vremena ne stižem da uradim sve što sam trebala
- Kako bismo opstali na tržištu, svake godine ostvarujemo sve zahtijevnije ciljeve
- Ne razumijem se sa mladjim generacijama na radnom mjestu
- Članovima mog tima radni učinak varira od sjaja do očaja
- Moje metode rukovođenja i self-management-a ne daju uvijek rezultate
- Teško držim fokus duže vrijeme
- Pribjegavam tehnikama isključivanja poput listanja društvenih mreža ili gledanja Netflix-a
- Imam utisak da ne mogu da ispratim dešavanja i novine
- Primjećujem kod sebe pad imuniteta
- Izostaje mi autentična radost i kreativnost u običnom danu
Ukoliko ste se pronašle u više od 3 stavke sa ove liste, čestitam vam situaciju – vi ste kandidat za kuvanu žabu!
Čestitam vam iz razloga što je sagledavanje situacije prvi korak ka iskakanju iz lonca i početku zdravije promjene. Naravno, pod promjenom ne mislim na kupovinu vikendice pored potočića i davanju otkaza, već na uvođenje novih metoda u vaš svakodnevni rad koje će vas osposobiti za budućnost.
Kao HR konsultant i trener za razvoj ljudskog potencijala, moj posao je da istražujem i apliciram nove alate koji pomažu liderima da se ne skuvaju. Zbog prirode svog posla imam bogat uvid u načine rada u raznim industrijama i evo šta sam zaključila: da bismo preživjeli sve što dolazi i što je već sada tu, neophodni su nam novi principi vođenja. Od vođenja sve počinje i sve završava.
Stari principi vođenja baziraju se na autoritetu, napornom radu i posmatranju ljudi kao resursa. Premda radim u industriji ljudskih resursa, nikada se nisam pomirila sa time da ljude grubo posmatramo resursom. Ljudska priroda je odveć kompleksna da bi se mogla podvesti pod bilo kakvu eksel tabelu ili program upravljanja. Ljudi su u svojoj dubini nedokučivi, neobično ranjivi, satkani od emocija, iskustava i osobenosti koje nemaju drugo ime osim autentičnosti. A današnji radnik pati i potrebno mu je pomoći. I zato, ma koliko se trudili da kultivišemo naše uposlenike po mjeri naše organizacije, izazovi u kojima živimo traži od nas upravo suprotno: da krojimo naše organizacije tako da budu po mjeri naših ljudi.
Alat koji bi vam u tome mogao pomoći je coaching.
Coaching kao liderski stil odgovara potrebama savremenog čovjeka zato što uzima u obzir dvije dimenzije u radu: prva dimenzija jeste ostvarenje, budući da svako ljudsko biće teži materijalizaciji svojih želja i ciljeva. Druga dimenzija je motivacija, budući da nijedan čovjek, a naročito ne savremeni, nema gorivo za ostvarivanje ciljeva koji za njega lično nemaju duboki značaj.
Ljudi koji su vođeni i koji vode coaching stilom, umjesto problema misle o soluciji. Posmatraju svaku promjenu kao priliku za svoj lični razvoj i unapređenje života. Prihvataju svoju kreativnost kao legitiman alat u radu. Razmišljaju o efektima svog cilja ne samo po sebe već i po kolektiv. Rade pametnije, ne nužno napornije.
Najljepše od svega, coaching kao liderski stil je ono što spaja starije i mlađe generacije u radu, budući da stariji u njemu vide priliku za zdraviju akciju a mladi ga podrazumijevaju jer zahtijevaju da budu viđeni i saslušani na radu.
Kad već pominjemo zdravu akciju, ja sam se odlučila da učinim nešto zdravo za sebe i društvo u kojem radim, tako da sam pozvala u pomoć nekoga ko o ovoj temi priča ni manje ni više nego 40 godina! U martu nam u Sarajevo dolazi dr. Merylin Atkinson, pionirka uvođenja coaching kulture u savremene organizacije. Žena koja je pomogla mnogim liderima širom svijeta da žive zdravije i otpornije, naučiće i nas kako da promijenimo sebe i svoje organizacije koristeći se alatom timskog coachinga. Ako vas je iole dotakla ova tema, vjerujem da ćete mi se pridružiti na treningu i odabrati izlazak iz lonca.
P.S. Dinosaurusi su izumrli ali ova žaba to ne namjerava.