Danas trošim razumno!

Bože, daj mi pameti da, kad imam, trošim kao da nemam, a snage da, kad nemam, i trošim kao da nemam. I mudrosti da razlikujem ovo dvoje“

Piše: Najra Krvavac

Moje ime je Najra i većinu odraslog života nerazumna sam u trošenju.

Eto, priznala sam. Bivši muž, ako ovo ikada dođe do njega, imat će veličanstven: A, šta san ja uvik govorija?! – moment. I neka će, vala je zaslužio. Prošlo je 20 godina, a u familiji kruži zgoda koju i danas neobično rado spominju i moj sin i njegov otac. Ja se pravim da se ne sjećam, ali oni je otprilike ovako dramaturški prepričavaju: usred neke kućne ekonomske krize muž beznadežno sjedi za stolom, čelo mu na dlanovima, zabrinuto planira kako će se poć zadužit u kamatara. Žena veselo ulazi u kuću i nosi kesu s logom enormno poznatog brenda koji ručno i po narudžbi radi cipele koje su jednako enormno skupe, u kojoj su, toga se već odlično sjećam, baby plave proljetne cipele od brušene kože sa stiletto štiklom i kaišićem oko gležnja. Muž, sad već potpuno očajan, onemoćalim glasom pita možemo li mi sada pojesti te postole, ili šta?! Legenda kaže da mu i dan danas, a razvedeni smo 20 godina (ne zbog cipela!), skoči pritisak kad se toga sjeti i ljut je kao da je jučer bilo.

Prije dvije godine – mijenjala sam ormar koji sam imala otkako sam kupila stan. Veliki američki plakar je bio zbilja ogroman i dosta dublji od standarda. Da bi ga srušili, naravno da sam morala izvaditi sve stvari iz njega. I tu sam se malo potresla. Cipele nikad nošene, još u kutijama. Odjeća s etiketama kupljena u ko zna kojem trenutku potrošačkog ludila. Torbe, jakne, kaputi, čak i odjeća za psa. Na hiljade maraka koje sam stukla u stvari na koje bih zaboravila čim bih ih unijela u kuću. Stvari za koje sam sigurna da ću ih nositi jednom kad se vratim na svoju kilažu (nisam) i komadi za koje sam mislila da će dobro ići u nekoj kombinaciji (nisu išli). To mi je bio genijalan i ljekovit trenutak otrježnjenja i trajnog izlječenja. Dio sam prodala, nešto poklonila, cipele i torbe koje sam baš voljela spremila sam u podrum i još im tražim svrhu, a ostavila samo ono što stvarno nosim ili mi treba. Od tada do danas, na prste mogu nabrojati šta sam kupila, a to što sam kupila i koristim. Ista je stvar sa knjigama, kuhinjskim priborom i, uostalom, svim što se može novcem kupiti. Nije da mi nije bilo bolno, ali sam napravila grubu računicu da sam, za novac kojim sam platila sva ta pretjerivanja, mogla boraviti makar dvije godine na mom rajskom otoku, totalno care-free. Ne plačem za prolivenim mlijekom, samo konstatujem.

Danas trošim razumno. Pravim popise hrane, pažljivo planiram šta ću kuhati i to kupujem na akcijama koje pratim na web stranicama trgovina – gotovo svi imaju iznenađujuće dobre servise, usput. Kako sam freelancer i moja primanja nisu uvijek ista, na početku mjeseca planiram uplate i prema njima računam dnevnu potrošnju koju nikada, ili gotovo nikada, ne prekoračim. Ono što poželim kupiti, a nisam sigurna da mi treba, ostavim na hlađenju 72 sata, pa ako nakon toga još uvijek želim – kupim. Mada, sve češće već nakon nekoliko sati zaključim da mi nije potrebno. Svaki novčić koji pretekne prebacim na štedni račun i zaboravim na njega.

I znate šta? Ničeg mi ne fali. Živim isto. Ili čak malo bolje, jer novac koji ne ode na račune ili potrepštine trošim na putovanje. Da parafraziram onu mudru izreku – Bože, daj mi pameti da, kad imam, trošim kao da nemam, a snage da, kad nemam, i trošim kao da nemam. I mudrosti da razlikujem ovo dvoje.

Što i vama želim.