Već neko vrijeme sam u fazi kada ne brojim dane zaglavljene s druge strane granice. Izgubila sam broj toliko da sam sinoć najbolje prijateljice uvjeravala da sam ovdje od 13.03. Moje su prijateljice, srećom, malo koncentrisanije od mene, pa su mi dale i dokaz da tog dana kad sam krenula iz Sarajeva nije bio 13. Trinaesti je bio u petak kada trinaesti i treba biti, a ja sam tu od ponedjeljka, 16. marta. Za koji dan, dakle, puna dva mjeseca otočke izolacije, a danas tačno dan više od 6 sedmica Korčule.
Piše: Najra Krvavac
Ja sam tipičan, dakle, primjer za onu „Pazi šta želiš jer ti se može i ostvariti“. S tim da je kod mene to u najpozitivnijem mogućem smislu: godinama sam, ukrcavajući se na trajekt nakon 3, 7, 15 dana ovdje zamišljala sebe koja ostajem na otoku dok se boje ne rastope. I evo, dva mjeseca, još sam tu i još se boje nisu rastopile. Rastopila se, doduše, odranije blijeda misao o tome da mi je Sarajevo stalni, a ovo povremeni dom. Istina je obrnuta. Samo što su želje jedno, a cijena nekretnina na otoku nešto sasvim drugo. Čak i onih skromnih, u šumi a ne na plaži, kakvu sebi zamišljam. Dok sjedim na plaži i piljim u Lastovo, razmišljam kako bi se totalno i tu mogla primijeniti ova sa pažnjom šta želim. \’Ladno.
Zadnja sam osoba u ovom Univerzumu koja bi trebala pisati stvari tipa „naučene lekcije“, ali kad već imam prostor i priliku ne mogu odoljeti porivu da napišem kako, što bi pokojna baba Katica rekla, nije svako zlo ni za zlo. Cijela je ova koronska ujdurma imala i korisnih strana. Prvo, rad od kuće. Radim tako, od kuće, već godinama. Mi smo i zvanično agencija bez ureda. I svih tih godina sam često objašnjavala da raditi od kuće i dalje znači RADITI. I to s više izazova nego iz ureda. Malo ko mi je vjerovao, naročito na kišan i leden dan, kad sam ja sjedala za računar u pidžami i nisam morala izlaziti do ureda. Za rad od kuće je potrebna koncentracija, samodisciplina i, nikako najmanje važno, samopouzdanje da je to što radite dobro jer, naime, nema potvrde uredskih kolega i kolegica da ste nešto dobro dovršili. Sami ste sebi procjenitelj. I sreća je, sudeći po razgovorima s ljudima koji su bili prinuđeni ovako raditi proteklih sedmica, da neće dugo trajati za njih. A meni je drago što konačno više neću morati objašnjavati da home office nije svježe pecivo, mirisna kafa i opuštencija, nego rudarski posao.
Rudarski, da vam kažem, naročito. Zato jer je teško i vama i ljudima s kojim radite objasniti da nema veze što niste napustili radni prostor, on vam je i dalje dom i vi i dalje imate pravo da zatvorite butigu u pet ili šest. Ili sedam. Da ne radite vikendom uveče, svejedno što vam je računar tri metra dalje – i dalje vam je vikend uveče, a vi gledate film ili čitate ili ste, a dešava se, već na trećoj čaši vina a nije baš najmudrija odluka da tada postavljate statuse na službene stranice kompanija niti da pišete saopštenja za javnost. Ako me razumijete.
Ipak, najkorisnije od svega je to, da se vratimo na početak, što sam na Korčuli dva mjeseca. Baš neki dan sam prošetala s psom po nekoj silnoj južini, tik pred kišu, cestom iznad grada. I razmišljala kako se sve ove dane budim s pogledom na nju i svaki put pomislim „kako si samo lijepa“. I kišna i osunčana i uspavana i šušurasta, kako je samo lijepa.
![\"\"](\"https://www.ladiesin.ba/wp-content/uploads/2020/05/IMG_7263.jpg\")
Provela sam vrijeme s prijateljima s kojima mi je, sve ove godine, falio eto još samo jedan dan. Sad imamo sve dane koje želimo za sve ručkove, kartanja, šetanja, voljenja. A voljena sam i volim, znam iz svakog ručka, kartanja i svake šetnje. I konačno sam naučila lekciju, kad smo već kod učenja iz nevolje koja nas je snašla, da budem zahvalna na tačno onom trenutku u kojem se nalazim. I na ljudima kojima sam okružena. Kad spomenem povratak, kažu „a di ćeš ti sad, taman smo se navikli na tebe“. To kako Dalmatinci izražavaju ljubav kroz zajebanciju je jedna sasvim druga priča za jednu sasvim drugu kolumnu.
Ovu ću, obzirom da nisam Dalmatinka po rođenju nego samo po čuvenju, završiti tako što ću im poručiti da ih volim. Da sam sretna što ih imam i da mi, evo sad se vidi, nikad dosta njihove zajebancije.
Bez zajebancije.