Neki ljudi se brzo predaju pri prvom znaku problema, dižu ruke i odustaju. No, postoje i oni koji, suočeni s izazovima, ne popuštaju. Oni stoje čvrsto, spremni da se bore s teškoćama, otkrivajući snagu i odlučnost za koju nisu znali da je posjeduju. Njihova hrabrost nije samo inspiracija, već pravi pokazatelj kako se istinska snaga skriva u svakom od nas, spremna da se otkrije kad je najpotrebnije
Razgovarala: Indira Delić-Kečo
Priča Eldine Zolj-Balenović, cijenjene novinarke kultnog Oslobođenja, svjetlo je koje razbija mračne oblake – pružajući nadu i inspiraciju svima oko nje. Njena posvećenost i hrabrost su neupitni, njena snaga očigledna, a put primjer kako jedna osoba može unijeti svjetlost u najtamnije kutke svijeta.
Eldina, veoma ste cijenjeni u novinarskim krugovima. Šta je bilo presudno za odabir Vaše profesije…
– Sasvim slučajno, a s druge strane ništa se ne dešava slučajno. Još tokom prvih ratnih dana djeca su se okupljala u stanovima, podrumima i zabavljali smo se onime što smo imali na raspolaganju. Kao neko ko je veoma lijepo čitao, već u prvom razredu osnovne škole često bih čitala slikovnice mlađima od sebe. Veoma brzo osnovana je Radio stanica Radio Novi Grad i ja sam, kao 11-godišnjakinja, zahvaljujući mojim divnim komšijama, dr. Nedi Ferizović i njenoj porodici, prvenstveno kćerki Lani, koja je danas također doktor, sa kojom sam otišla na audiciju za voditeljicu dječijeg programa, ostala na toj radio stanici dvije ratne godine. Poslije je opet bio četverogodišnji angažman na radio stanici Glas Bosne i od 2004. godine sam u printanom novinarstvu. Prvih šest godina u Dnevnim novinama San, a od 2010. godine radim u Oslobođenju. Rekla bih da je novinarstvo odabralo mene, a ja sam dobila priliku da iskoristim svoju radoznalost, posvećenost, empatiju, tvrdoglavost kako bih promijenila nešto na bolje. Nekada smo mislili da možemo promijeniti svijet, ali definitivno sam nakon dugo godina nastojanja da to učinim, shvatila da je to nemoguće, ali sasvim sigurno možemo nekome uljepšati dan, biti glas ljudi koji su ga zbog nepravde, boli ili tuge izgubili.
Mjesec oktobar poznat je i kao mjesec svjesnosti o karcinomu dojke, nažalost Vi ste se susreli s tom opakom bolešću, kako ste se nosili s dijagnozom? Koje emocije i misli su Vam prolazile kroz glavu kada ste saznali za bolest?
– Za karcinom sam saznala u novembru 2020. godine kada je cijelim svijetom harao koronavirus. Rekla bih, najteže vrijeme za suočiti se sa takvom dijagnozom, posebno zato što smo bili u izolaciji, a sa druge strane zdravstveni sistem je bio preopterećen. Međutim, moram istaknuti kako je dijagnostika završena u rekordnom roku, bez ikakvih problema, te sam već u februaru 2021. operirana i uslijedilo je liječenje koje i danas traje. U međuvremenu, 2022. odstranjeni su mi i maternica i jajnici. Liječenje karcinoma je dugotrajan proces, iscrpljujući. Citostatisici i hormonalne terapije utječu na veliki broj drugih organa, nisu pametni da ubijaju samo kancerogene stanice, pa se onkološki pacijenti stalno vrte u nekom začaranom krugu, uvijek je neki novi problem, stalno se gase neki požari. Dijagnozu sam prihvatila kao i sve u životu, racionalno. Sjećam se momenta kada sam sama, na DIP- u, na Phd nalazu po koji sam došla ugledala invazivni mamarni karcinom. Na trenutak sam ostala bez daha, zasuzile su mi oči, srce mi je zastalo na momenat. A, onda sam sjela u pusti hodnik, nikoga oko mene nije bilo, jer je bila pandemija koronavirusa. Samoj sebi sam rekla stisni zube, ustani i pokaži mu da si snažnija od njega. Rak je pobjediv. Rak nije kraj. Ustala sam, išetala iz kruga KCUS-a, sjela u automobil i suprugu rekla imam rak, hajdemo na kafu. Prethodnih dana sam radila brojne analize, preglede, često smo dolazili na Koševo i pili smo kafu na obližnjoj pumpi, jer su kafići bili zatvoreni. I taj dan smo sjeli, popili kafu kao svih prethodnih dana i nijednom rječju nisam spomenula dijagnozu ispisanu na nalazu koji sam gurnula na dno tašne. Kako tada, tako i danas ne želim mu dati na važnosti, ne želim da mi promijeni bilo šta u životu, ne želim da bude tema u kući, ne želim da gospodari mojim obavezama, svakodnevnicom, planovima. Ignorišem ga. I kada se javlja, podsjeća, zaprijeti, nađem način da se obračunamo.
Jeste li imali podršku od porodice, prijatelja i kolega tokom vašeg liječenja i kako su Vam ti odnosi pomogli u vašem oporavku?
– Da. I zaista podrška okoline je nešto što je veoma važno tokom liječenja. Ali, ne deklarativno. Važno je da ste zaista uz oboljelu osobu, da ste joj posvećeni, da je čujete, osjetite, jer jedino tako ćete znati kako joj pomoći. Ne postoji generalni savjet, jer niko od nas nije isti i svako sve drugačije preživljava, ali ako ste uz tu osobu znat ćete šta se od vas očekuje. Imala sam i imam beskompromisnu podršku moje porodice koja mi je najvažnija u životu. Porodica je zaista moj temelj, moj korijen, moj najvažniji ovozemaljski zadatak. Uz mene su svim srcem od prvoga dana i moji brojni prijatelji koji ne propuštaju priliku da me podrže, obraduju, uljepšaju svakodnevnicu. Zatim kolege koje su u najtežim trenucima, kada je moj povratak u život, a kamoli na posao bio neizvjestan, bili maksimalno uz mene i podržavali me, pomagali u svakom smislu i na svaki način. Ali, moram spomenuti i Udruženje Renesansa koje je istinska mirna luka, druga kuća za sve žene oboljele od karcinoma dojke i ginekoloških karcinoma. Mjesto na kojem se pogledima razumijemo, osjećamo i podržavamo. Toliko pozitivne energije, ljubavi, želje, volje, rijetko gdje se viđa i doživljava. Svako ko se suoči sa teškim oboljenjem zaista treba jednu Renesansu u svome životu, jer je to posebna snaga i podrška.
Ljudi koji čine dobra djela obično o tome ne žele govoriti. No, veoma ste aktivni kao humanitarac i rado se odazivate na brojne dobrotvorne akcije. Odakle tako velika želja za pomaganjem drugima? I kako uopće uspijete odvojiti vrijeme i za ove aktivnosti?
– Potičem iz porodice u kojoj je bilo jako puno ljubavi. I moja majka i rhm otac su uvijek bili na raspolaganju svima kojima su mogli pomoći. U našoj kući, ali i srcima, je uvijek bilo mjesta za sve, uvijek su se prijatelji i rodbina dočekivali širom otvorene duše. Naučili smo da je dobro djelo i saslušati nekoga, nasmijati tužnog, pomilovati po glavi dijete, odnijeti tanjir tople supe bolesnoj komšinici, radovati se zbog tuđih uspjeha, ali i tugovati zbog tuđih neuspjeha. Naučili smo i da to ne radimo očekujući nešto zauzvrat, nego isključivo zbog ličnog zadovoljstva i nadajući se Božijoj nagradi. Sve što ja jesam danas, zahvaljujem mojim roditeljima koji su u nas troje djece utkali hercegovačku upornost i čestitost, borbenost i pravednost, ljubav, toplinu i empatiju. Smatram da je svaki dan koji imamo na raspolaganju najdragocjeniji dar od Boga i zato se trudim činjenjem dobra da mu se zahvalim na svakom novom danu. Vrijeme svi imamo, samo je važno dobro se organizovati.
Nedavno ste promovirali svoju knjigu Zapisi o nama. Šta Vas je inspiriralo da napišete ovu knjigu i koji su najvažniji savjeti koje želite da čitatelji iz nje izvuku?
– Zapisi su nastajali kao samopomoć. Nakon operacije sam svakodnevno razgovarala sa kolegicom Edinom Kamenicom. Zbog izolacije, nisam se mogla družiti, razgovarati, a bilo je toliko toga za ispričati. I tada mi je naša kolegica Kamenica često govorila Eldina, piši. To sam počela raditi i noćima sam ispisivala stranicu po stranicu, bez ikakvih ambicija da ti zapisi ikada ugledaju svjetlo dana. Tokom liječenja, na hodnicima onkologije sam upoznavala sve veći broj žena i sve su imale svoje, ali vrlo slične priče. I onda se desila smrt moje kolegice Mirsade Bilanović. Zajedno smo operisane, prolazile kroz liječenje, družile se, skoro svakodnevno razgovarale, prolazile zajedno i uspone i padove, i dobre i loše nalaze i ovakve i onakve prognoze. Nažalost, bolest se vratila, mnogo agresivnija, izostao je adekvatan lijek, čekala je nekoliko mjeseci na listi čekanja. I ne, nije ona izgubila nikakve bitke i ne, nije rak bio jači, jer jaču ženu od nje ja nisam upoznala. Jednostavno došao je kraj. Kada sam se vratila kući poslije njene dženaze nisam se mogla pomiriti sa tim da još neko neće upoznati takvu osobu, da još neko neće čuti za Mirsadu, da se nikada više nigdje, osim u krugu porodice, neće izgovoriti njeno ime. U međuvremenu je preminula i Amila Kašibović, također jedna posebna, neopisivo hrabra, snažna, lijepa, pametna, mlada žena. I ona, i njen život i njena borba su morali ostati negdje zapisani, jer su primjer svima nama i zdravim i bolesnim. I tada sam odlučila da će zapisi ugledati svjetlo dana. Rukopis je bio predat izdavačkoj kući kada nas je sve u Udruženju Renesansa pokosila vijest da je preminula još jedna mlada, nevjerovatna žena, Jasmina Ušanović. Vratila sam rukopis, jer su njen život, zajedništvo, toplina i borba njene kompletne porodice nešto što je zaslužilo, ne samo nekoliko redova u knjizi, nego film. Upravo je priča o Jasmini jedna od poruka knjige, a to je koliko su važni porodica, ljubav i podrška najbližih tokom liječenja. Priča o Mirsadi poručuje da se ne odustaje nikada, uprkos svakakvim prognozama. Da se živi dok god života ima. Poruka priče o Amili je kako ne postoji razlog, teškoća, problem koji nas mogu i trebaju udaljiti od ljudi i natjerati da mislimo samo na sebe. Amilina duša je bila kao svemir velika, jer je u svojoj najtežoj borbi mislila na sve druge i do zadnjeg daha se borila za sve pacijente na listi čekanja.
Pored ovih poruka, važno je da sve osobe koje prolaze kroz teške bolesti jasno i glasno govore o onome kroz šta prolaze, da ne misle da su slabi ako ih je strah, ako su tužni ili ako trenutno ne pronalaze svjetlo na kraju tunela. Važno je da govore otvoreno, iskreno i da stvari nazivaju pravim imenom. Da ne skupljaju u sebi, da ne gutaju, uvijek oko nas ima neko ko je spreman saslušati nas i biti nam podrška. Ne trebaju ništa uljepšavati. Bolest jeste teška, neizvjesna i mukotrpna, ali ništa ne traje vječno. Sve će proći. Samo treba čvrsto vjerovati u ljepše i lakše dane i vidjeti i osjetiti lijepo oko sebe.
Ponosna ste majka, kojim životnim vrijednostima učite Vašu djecu?
– Moj suprug i kćerke zaista jesu moj ponos. Iako moram dodati i brata koji je imao svega pet godina kada nam je otac umro, pa njega nikada ne mogu i nisam odvojila od vlastite djece. Sa njima oduvijek imam otvoren odnos, nemamo zabranjenih tema ili neodgovorenih pitanja. Iako se oduvijek znalo ko postavlja granice i da granice postoje. Trudim se da vlastitim primjerom pratim ono o čemu pričamo, šta im savjetujem i gdje ih usmjeravam. Učim djecu da budu sigurne u sebe, vrijedne, zahvalne, empatične, tolerantne, pravedne i uvijek u miru sa sobom. Da zauvijek pamte i znaju za gnijezdo iz kojeg su poletjele i cijene i čuvaju gnijezdo u koje će sletjeti. Gdje god budu, šta god budu neka ne zaborave da je sve prolazno osim traga čovjeka koji ostavljamo.
Na kraju, otkrijte nam kako bi izgledao Vaš savršen dan?
– Svaki moj dan je savršen dan, ali potpuno drugačije savršen. Ali, ako bih baš imala mogućnost da poželim nešto nemoguće to bi bio dan u kojem niko ne bi bio bolestan, u kojem bi školovanje bilo besplatno, adekvatno i dostupno svima, u svijetu ne bi bilo ratova, sve porodice bi imale mogućnost živjeti od vlastitog rada.