Enisa Njemčević, manekenka: Rođena pod sretnom zvijezdom

Kao srednjoškolka je inostranu karijeru započela u Milanu, koja će se ubrzo potom nastaviti u različitim zemljama Azije, gdje redovno biva bukirana za kampanje i revije na sedmicama mode. Snimala je za azijski Elle, Vogue, te bila na naslovnoj strani popularnog magazina Her World. Uvijek ju je pratila sreća, a ona je znala šta želi

Razgovarala: Elma Zećo; foto: Edvin Kalić

Možda je teško iz današnje perspektive povjerovati, ali Enisa Njemčević je kao djevojčica bila iznimno stidljiva. Toliko da je njena mama Nisveta, profesorica u Prvoj gimnaziji u Sarajevu, stalno pokušavala da je socijalizira. Tako se u srednjoj školi priključuje školi manekena Nova Mas, koju vodi Mirjana Deak, razvijajući novi hobi i učeći kako da bude opuštenija.

Jednog dana vraćajući se iz škole otac Dino ju je pozvao na telefon rekavši da bi volio da se susretne s kćerkom njegovog druga, Džejlom Glavović. Upravo ta zajednička kafa otvorit će nove puteve u Enisnom životu. Iskusna bh. manekenka prepoznala je njen potencijal i predložila joj odlazak u Milano. Roditelji su je podržali, a otac pratio na prvim kastinzima kako bi zajedno ustanovili da li će to biti nešto što se njegovoj kćerki dopada.

Prvi posao koji je dobila bila je kampanja za naočale brenda Cesare Paciotti. Krenulo joj je i do danas se nikada nije zaustavilo.

 Bitno je imati stav

Vaša internacionalna karijera započinje u Milanu, ali danas najviše radite u Aziji. Da li postoje značajne razlike u pristupu poslu?

– Moje iskustvo se dotiče Tajlanda, Tajvana, Indonezije, Singapura… I dalje najviše radim u Bangkoku, a imam mnogo posla i u Indoneziji. U Aziji je potpuno drugačiji način rada nego u Evropi. Ne ide se toliko na kvantitet. Ima dovoljno posla. Kada dođeš, oni se trude da rade na tebi, da rade s tobom, nisi kao na traci. Trude se također da se isplati svakoj uključenoj strani. Tamo su ljudi više ljudi, imaju humaniji pristup, bolji je međusobni odnos.

Šta ste znali o modnoj branši kada ste uplovili u nju?

– Ne mnogo. Kao djevojčica sam željela biti glumica. O manekenstvu nisam maštala, uvijek sam bila okružena knjigama i čitala. Mogla sam samo znati ono što sam vidjela na TV-u, ili u časopisu, dok je danas drugačije, jer se modni svijet mladim prezentira putem društvenih mreža.

Imali ste blagoslov roditelja kada ste se otisnuli u drugom razredu srednje škole na poslovna putovanja. No, je li bilo bojazni?

– Tata je radio u “Sivom domu”, gdje je bio zadužen za maloljetničku delinkvenciju, prostituciju i narkomaniju. Imao je veliko iskustvo s mladim ljudima. Znao je kako me je odgojio, od malih nogu sam pokazala da se snalazim dobro, da sam odgovorna, da mogu imati povjerenje, da mogu računati na mene, da nisam povodljiva… Moji roditelji su osviješteni. I dalje smo mi tradicionalna porodica, ali oni su mi pružili i povjerenje i podršku. Nisam sigurna da li bih ja mogla donijeti takvu odluku u slučaju svog djeteta. Kada po odlasku roditelja na put ostanem sa sestrom koja ima 21 godinu, nikada ne mogu da zaspim dok se kući ne vrati. Zovem je po 100 puta. Istina, mami je bilo teško u početku, posebno kada sam otišla u Aziju. Za mnom je došao tata i bio 17 dana u Bangkoku, gdje je upoznao predstavnike agencije.

Kakva su Vaša iskustva s poduzetnicima modne branše?

– Uvijek me je sreća pratila. Svi ljudi koje sam upoznala i s kojima sam radila su kvalitetne ličnosti. Niko me nikada nije pokušao prevariti, zavlačiti, ili da sam bila primorana da radim nešto što nije u nekim moralnim granicama, u granicama ljudskog dostojanstva. Nailazila sam na ljude s kojima sam ostvarila kontakt za cijeli život. Oni su mi i dan-danas prijatelji, posebno članovi agencije u Bangkoku, čiji je poslovni koncept da svi budemo kao jedna porodica. Među mladim ljudima koji dolaze iz daleka ima onih koji su izgubljeni, koji se traže, niko nije kompletna ličnost da zna sve. Predstavnici agencije su uvijek tu kada ih trebaš.

Kako se može zaštititi jedna mlada djevojka?

– Bitno je imati stav. Ružne stvari se dešavaju zato što su djevojke mlade i što se ne znaju ponašati, ne znaju zauzeti stav, možda i ne bi uradile neke stvari da su znale reći ono što misle, da se nisu bojale. Tvrdoglavost je moja vrlina, ali i mana. Mene ne zanima niko drugi, radije ću sama, pa i na najteži način. Ne želim raditi bilo kako, imam jasan stav, spremna sam i posvađati se. Mama mi je jednom rekla: “Enisa, nemoj nikada pogledati muškarca dva puta, drugi put kada ga pogledaš to je znak, daješ mu povod da ti se obrati.” I to jeste tako. Uvijek sam imala izražen odbrambeni mehanizam. Meni niko nije smio prići, ili kada priđe pita da li ujedam. Nije jednostavno naučiti reći ne, ali to se mora, jer čovjek na kraju ostaje sam sa svojim mislima i sa svojom savješću. Manekenstvom se bavim zato što to volim, osjećam se sretno i ispunjeno. Na taj način se kreativno izražavam. Ali ako nešto nije u skladu s mojim načelima, onda odbijam saradnju.

 Ulažem u ljude

Čega ste se morali odreći zbog manekenstva?

– Slatkiša zbog lica. Linija nikada nije bila problem, jedino se mogu pokušati udebljati.

S kakvim fotografima volite raditi?

– Najviše volim raditi s fotografima u Singapuru. Pokazali su se u mojoj karijeri najprofesionalnijim. U svakom momentu znaju šta hoće i sve se brzo odvija. Nekad dođeš na snimanje i sliku pokušavaš dobiti cijeli dan. Kod Singapuraca je to prosto nemoguće. Oni sliku dobijaju za pola sata. I editorijali se također brzo snimaju, jer imaju viziju i dolaze spremni na teren. Radim s mnogo fotografa, ali često ne znaju šta žele.

Koji Vas je dizajner najviše fascinirao?

– Ivan Gunawan, poznati indonezijski dizajner, koji se bavi visokom modom. Ističe se u cijeloj Indoneziji, čiji je glavni grad Džakarta azijski Pariz. Njihovi dizajneri mogu parirati bilo kojoj državi u svijetu. Uvijek se traže novi modeli, jer se tamo organiziraju sedmice mode skoro svakog mjeseca.

Najljepša lokacija na kojoj ste snimali?

– To su Kanarski otoci. Njih posebno pamtim. Došavši tamo napustili smo hladnoću i snimali na cijelom otoku, plažama, planinama…

Kojem trendu lično pripadate?

– Specifično za mene je da se ne pronalazim ni u jednom trendu. Oblačim se kako se osjećam. Nekada se više sređujem, a nekada se opredjeljujem za sportski outfit.

Kojeg poslovnog momenta ćete se uvijek sjećati?

– Posao koji mi je najviše pomogao da ispoljim sve svoje sposobnosti, da više radim, upoznajem ljude i da ostvarim saradnju koja traje do danas je kampanja za Olay za azijsko tržište 2013. godine. Bukiraju me za arapsko tržište, američko, cijelu Aziju. Zapravo mi je taj posao otvorio vrata za cijelo azijsko tržište, dobila sam dobre kritike pa su počeli stizati i drugi poslovi. Najbolje je biti prirodan, sa svima ostvariti normalan, opušten odnos. Moraš uložiti vrijeme u komunikaciju s ljudima, upoznati ih, zanimati se za njih, ako želiš da nešto bude na duže staze.

Boraveći vani, kako ste predstavljali BiH?

– Uvijek kažem ljudima da će se kada dođu u BiH najesti i da se nikada neće htjeti vratiti (smijeh). Imamo hrane u izobilju, a sve po ekstra cijenama, što je ljudima teško za povjerovati. Sve je na dohvat ruke i brzo se stiže do top turističkih odredišta, za razliku od azijskih zemalja.

Međunaslov: Uvijek očekujem više

Od koga ste naslijedili fizičke atribute?

– I od mame i od tate. Neko kaže da sam na mamu, neko na tatu. Oboje su lijepi, ja sam njihov spoj.

Koliko ste samokritični?

– Previše. To mi je mana. Ubijam samu sebe. Rijetko kada sam zadovoljna sa sobom, uvijek očekujem više, uvijek se prekoravam. Ono što ću nastojati promijeniti je da budem više dosljedna. Toliko toga želim, ali ne dođem do određenih stvari, jer se previše razvučem. Nekada nešto ne ispadne kako sam zacrtala, pa se onda kritiziram. Odlučila sam da ću na duže staze biti manje samokritična, da ne mora biti sve sada i najbolje, za neke stvari, jednostavno, treba više vremena.

Šta je Vaš must have?

– Biodermo micelarna voda. Bez nje ne mogu. Uz to neka krema. Imam osjetljivu kožu, biram lagane ili kreme za bebe.

Opišite nam početak svog dana.

– Imam dva psa koja izvodim ujutro u šetnju. Jedan je mali jazavčar iz Indonezije, a drugi je mali divljak, mješanac, ali najvećim dijelom njemački kratkodlaki ptičar. Došao je na našu plantažu prije tri godine i mi smo ga udomili. Nakon buđenja obavezno popijem vodu s limunom, čaj, oko 7 doručkujem smoothie koji pravim sa špinatom, bobičastim voćem, biljnim proteinima i bademovim mlijekom. Privržena sam zdravom stilu življenja. Tijelu moraš dati ono što mu je potrebno.

Studentica ste Farmaceutskog fakulteta. Šta imate na umu poslije završetka studija?

– Mi se već 17 godina bavimo organskom proizvodnjom čajeva, žitarica i povrća. Moj otac je želio da stvori nešto svojim rukama i da se približi prirodi, jer današnji tempo čovjeka udaljava od njegove suštinske prirode. Moj cilj je da kada završim fakultet i steknem određeno znanje iskoristim sve to kao i naše sirovine kako bih mogla napraviti kozmetičke proizvode, posebno kreme. Zanima me sve u vezi prirodnog liječenja i voljela bih da od prirode napravim nešto korisno za čovjeka. Ljudi trebaju ulagati u sebe. Uvijek razmišljam o Enisi koja ima 20, 30 godina više. Odnosno, danas živim za Enisu iz budućnosti.

O čemu sanjate?

– Sanjam da imam svoju farmu i kuću u prirodi, na brdu, a blizu mora.