Gabi Novak: Nikad nisam bila prva, a još manje zadnja

Velike umjetnike i ljude gotovo uvijek karakterizira najveća profesionalnost i još veća jednostavnost. Upravo takva je Gabi. Strpljivo nas je čekala u lobiju hotela „Marriot“ u kojem je boravila, te iako umorna od prethodne noći i višestanog pjevanja, posvetila nam je dovoljno vremena da nam ispriča baš sve što nas je zanimalo iz njene dugotrajne i bogate karijere, jednako kao i života

Razgovarala: Lejla Lojo; Foto: Haris Karamehmedović i Denis Ruvić

Rijetka muzička gostovanja velikih zvijezda iz susjednih država, posebno kada se radi o intimnim i ekskluzivnim nastupima, prilika su koja se ne propušta. A jedno takvo druženje desilo se početkom prošlog mjeseca u našem glavnom gradu. Sarajevski restoran „Četiri sobe gospođe Safije“ ugostio je Gabi Novak i Matiju Dedića. Ovaj umjetnički duo nastupio je pred probranom sarajevskom publikom, te je pomno birao i pjesme za nastup. Gabi, kojoj je ovo bio prvi nastup u Sarajevu nakon smrti supruga, velikog muzičara i kompozitora Arsena, je oduševila posjetitelje, jednako kao i njen talentirani sin, jazz pijanista i kompozitor Matija. Nas je, opet, oduševila dan kasnije. Velike umjetnike i ljude gotovo uvijek karakterizira najveća profesionalnost i još veća jednostavnost. Upravo takva je Gabi. Strpljivo nas je čekala u lobiju hotela „Marriot“ u kojem je boravila, te iako umorna od prethodne noći i višestanog pjevanja, posvetila nam je dovoljno vremena da nam ispriča baš sve što nas je zanimalo iz njene dugotrajne i bogate karijere, jednako kao i života.

\"\"

 Dugo ste na sceni, ali bez obzira na sav publicitet koji je postojao oko Vas, znali ste čuvati svoj život i bili ste umjereni u svemu. Dio ste showbusinessa, ali ste bez pompe gradili karijeru. Kako Vam je to uspijevalo?

  • Zanimljivo je da sam na sceni 55 godina, ako ne i 60 ako baš sve računam. Međutim, nikad nisam bila prva, a još manje zadnja. Kako sam gradila tu svoju karijeru? Imala sam jednu viziju i jasan stav. Trebalo mi je četiri-pet godina na tom putu da vidim što je dobro za mene. Interes autora bio je veoma veliki, nije da se hvalim. A bilo je malo pjevača, pogotovo zabavne glazbe u cijeloj Jugoslaviji. Bila sam sretna što sam na samom početku imala dobre autore. A samo sam se pojavila kao jedna nova Gabi Novak. Iz ostalih republika počeli su se slijevati drugi pjevači. I tačno sam vidjela gdje mi je mjesto. Karijeru sam gradila stepenicu po stepenicu. Tek nakon četiri godine sam napravila LP ploču, a tada su na ploče mogle stati samo četiri pjesme. Bilo je puno lijepih pjesama koje sam pjevala tih \’60-ih. Pjevala sam na festivalima i pobjeđivala. Bilo je tu puno prvih nagrada publike i žirija. Redale su se dobre pjesme, od Keme, Đorđeta, Arsena, Kalođera…Isplovila sam sa jednom posebnošću glasa, repertoara, interpretacije. Ta posebnost vodila je moju karijeru i moj put.

 U jednom trenutku dobili ste priliku da karijeru nastavite na zapadu. No, to nije bio Vaš izbor. Zašto?

  • Odmah sam odustala od toga. Radije sam se vratila ovamo gdje sam nešto počela. Nije mi odgovarala promjena mog fizičkog izgleda. Bila sam mlada i udata. Moj tadašnji suprug bio je glazbenik koji je svirao u Big Bandu na RTV Zagreb. Kada sam dobila tu ponudu, otputovala sam u Pariz, htjela sam onjušiti kakva je situacija. Ostala sam tjedan dana i kad sam vidjela što mi se nudi, vratila sam se. Nisam se htjela ni fizički mijenjati niti sam pristajala da se uzdržavam tako što bih noću pjevala po klubovima. Mislila sam da mogu drugačije realizirati to što sam željela. S takvim ugovorom bih bila prisiljena da živim u Parizu, da se obrazujem tamo, naučim jezik. Tereza Kesovija je otišla i ostala u Francuskoj 14-15 godina. Nije joj bilo nimalo lako. Imala je malo dijete, noćni posao, nastupe širom Francuske i napravila je koliko je mogla. Meni se nije dalo prolaziti kroz to sve. Tereza me nikada nije pitala zašto sam odustala. Kasnije mi je rekla da sam ja veoma rano ocijenila da se moram transformirati i prilagoditi kako njima odgovara. A to nisam htjela ni po koju cijenu. Vratila sam se i pomalo stasala. I bila sam sjajno prihvaćena, divnih poslova sam obavila. Nikada nisam pretjerivala u diskografiji. Godinama kasnije shvatila sam da je to bio najljepši izbor, način na koji sam se razvijala, puno putovala i puno naučila.

 Vaš se muzički izražaj tokom posljednjih godina promijenio, okrećete se više jazz varijanti.

  • U zadnjih 10-ak godina, zahvaljujući sinu Matiji, ostvarila sam ono što sam dugo željela, ali za to ranije nisam imala prilike. Arsen je bio sklon da ja ostanem u toj zabavnoj galzbi, okretao me je prema šansoni, a to nije bila baš moja opcija. A onda se Matija vratio sa studija, diplomirao je na jazz akademiji, prisjetio me koliko sam voljela jazz, te mi sugerirao da se vratim toj vrsti muzike. Jer, ja sam sa jazzom nekako i počela. Nastupala sam sa Louisom Armstrongom, Johnom Lewisom, Garyjem Burtonom. Nažalost, ti zapisi su svi nestali. Ali, bila sam među pionirima koji su počeli stvarati zabavnu glazbu u tadašnjoj Jugoslaviji.
  • \"\"

 I bili ste pravi muzički uzori generacijama koje su dolazile nakon Vas. Te generacije su imale dobre primjere za razliku od onoga što nam se nudi danas.

  • Došlo je vrijeme kada se prag kvalitete i jednog takvog načina rada A možda smo imali više vremena. Bilo nas je manje i mogli smo lagano stvarati svoj put. U zadnjih 20-ak godina se na glazbenoj sceni iznjedrilo veoma dobrih pjevača, autora, koji ostavljaju trag. To su ljudi koji znaju što rade, ali pored njih je isplivala jedna generacija koja je htjela brz uspjeh. Taj medijski pritisak je napravio pomutnju između naše generacije i novije generacije sjajnih pjevača kao što su Nina ili Vanna. Želim reći da i među novim naraštajima imamo ljude koji imaju taj stav naše generacije.

Šta je dobro?

  • Divno je spomenuti mlade glazbenike poput Marka Tolje. On je sebi zacrtao taj put i ne bi skrenuo nigdje. S druge strane imamo izvođače nove generacije koji govore javno o najintimnijim detaljima privatnog života, potpuno su promijenile i stil u odijevanju, to je prestrašno. Teško mi je u to vjerovati. Došlo je do općeg šušura na ovim prostorima. Nema više jasnog stava. Ne bih politizirala, apolitična sam apsolutno, ali ne mogu ingonorirati čitavu mijenu na ovim prostorima, ratove, neizvjesnost…

 Plaši li Vas u tom smislu budućnost?

  • Mene više ne, ali me plaši za moju djecu. U kojem će oni vremenu ostati? Kako će oni dalje, na koji način? U svim situacijama moraš znati zadržati svoj jasni stav i viziju, bilo koji segment da je u pitanju. Ne govorim samo o glazbi. Treba ustrajati, biti pošten, tolerantan, realan. Nema drugog izlaza, nego da se vratimo pravim vrijednostima.

Koje godine pamtite kao najljepše?

  • Sedamdesete i osamdesete. Vjerujem da je tako bilo na svim prostorima bivše Jugoslavije. A onda je sve došlo naopako. Ipak, uvijek gledaš bolju stranu i očekuješ. To veliko iskustvo govori mi da će na ovim prostorima trebati veoma puno strpljenja i pomirbenih situacija, pokušaja da se ljudi prestanu razdvajati. Može svako imati svoju državu i vjeru, ali sukobi i razdori nam nisu potrebni. I mnogi brakovi se raspadaju, tako brzo, bez pomisli na posljedice.
  • \"\"

Vi ste svoj brak znali čuvati 43 godine. Kako?

  • Arsen i ja smo bili 45 godina zajedno, a 43 godine smo bili u braku. Sve počinje od poštovanja, karme, ljubavi. Poznavali smo se od 1959. godine, a tek 1970. smo se počeli zabavljati. Bili smo prijatelji, bili smo kao brat i sestra. Vjerovatno je tako bilo zapisano. Moralo se dogoditi da se kroz prijateljstvo, istih stavova i pogleda na život, spojimo u jednom danu. Imali smo to jedno dugo predsoblje u kojem smo puno stvari već rješavali. Oboje smo imali brakove i razvode i veoma smo zreli ušli u zajednicu. Tako da se temelji naše veze nisu mogli ni na koji način uzdrmati. Bili su tu poštovanje, ljubav, odanost. Te duge veze lakše trpe sve slabosti. Mislim da smo imali jedan najljepše odabrani put da zajedno ostanemo dugo. I zaista smo vjerovali jedno u drugo, nije bilo izdaja. Bilo je slabih momenata kao u svim brakovima, ali uvijek smo znali da je brak naša oaza, kamen ili zemlja od koje se ne možeš pomaći. Teške momente treba prebroditi zajedno, a mladi ljudi danas za to nemaju strpljenja. Nema više razgovora među mladim ljudima. To je ta osnova koja mora postojati u svakom odnosu, pa čak i prijateljskom. Zašto nisam izgubila prijatelja od svojih 20-ih godina? Jer smo gradili zdrave odnose.

Šta Vas danas čini sretnom?

  • „Za mene je sreća, što me natrag tjera…“…Prvenstveno moja obitelj. I uvijek se vraćam na činjenicu da sam sretna što sam doživjela lijepe godine u kojima sam imala mnogo lijepih iskustava. Ako išta želim, onda da budem zdrava i da mogu biti uz svoju djecu, uz prijatelje, još jedan dio te sreće da doživim. Naravno da mi nedostaje Arsen, jako… Žao mi je što neće vidjeti odrastanje svojih dviju unučica. Voljela bih doživjeti te godine da vidim osmijeh i sreću na licu svoga sina, snahe, unučica i uopće svojih najbližih, a da ne govorim o svim ljudima. To je ta vječna nada koja ne umire nikad.