„I 2020. će imati svoje uspomene. Korona rođendane, kafe na pumpama, maske koje su postale i modni detalj. Ekrane iz kojih nas stalno neko gleda. I to da smo i mi stalno u nečijem ekranu. I kako se ozbiljan posao radio. I kako se pokušavalo preživjeti. I kako smo se u svemu tome i smijali i brinuli jedni za druge“
Piše: Enisa Selmanović – Salkić
Jer žene s dva prezimena sve znaju
Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.
Kad mi je moja urednica poslala rok za novu kolumnu, počela sam razmišljati o čemu da pišem. Ja sam kampanjac najgore vrste, pa to što o nečemu počnem razmišljati na vrijeme, ne znači da ću to uraditi na vrijeme.
I tako sjedim koji sat prije isteka roka, i još razmišljam. Sjetim se da je ovo kolumna za novogodišnje izdanje, pa pomislim da bih mogla pisati na tu temu.
Onda se opet sjetim da sam već pisala o novogodišnjim odlukama, o novogodišnjim dočecima i šljokicama i svim pripadajućim elementima praznične euforije.
Kako i sama imam osjećaj da u to prednovogodišnje vrijeme uvijek čitam o istim temama, onda nisam imala neke želje da dam doprinos ponavljanju. A, od onda kada sam već pisala o navedenim temama nije izmišljeno ništa novo ni drugačije, niti sam ja nešto novo naučila na tu temu.
I tako, razmišljajući pomislim koliko sam se mijenjala iz godine u godinu, kakve promjene u životu sam napravila i kako sam se nosila sa onim promjenama na koje nisam mogla da utječem.
Ne, ne mislim sada elaborirati o tome kako sam ja to sve uspješno prebrodila, jer nisam. Nešto jesam, nešto nisam. Ali, to je život.
Ne, pogotovo ne mislim vama pametovati kako treba. Kad ne znam ni ja kako treba, nego onako – baš kao iz priče „Majka“, Zije Dizdarevića: „Ne iđi sredinom đade, satra će te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešto s krova, nego hajde nako, nako…“
E, tako i ja. Ni da se uhvatim pravca. Niti da postanem ekstrem. Niti da sam sredina. Nego nako, nako. I vjerujem da vas puno ide nako, nako. Što zbog toga što ne znamo drugačije, što zbog toga što želimo vidjeti šta će biti, što zbog toga što nas neizvjesnost pomalo plaši, a pomalo nam daje adrenalinske udare i gura nas naprijed.
Ovu godinu, evo do momenta kada ovo pišem, proveli smo brinući se. Za sebe i za druge. Što je dobro. Trebamo brinuti za sebe, još više za druge. Primarno, one najbliže. A, onda i one druge koje su i hijerarhiji dragosti negdje niže ili ih čak i ne poznajemo. Ali, brinemo.
Dosta je toga o čemu brinemo i za šta brinemo. Puno je onih za koje brinemo. I ta briga može biti patologija, pa da nas koči i sputava. A, može biti i umjerena i smislena.
Neumjereno sam brinula kod prvih koraka mog sina. Kao i sve majke. Iskrivila leđa nadvijena nad njim, brinući da se ne razbije. Od prevelike brige tik ispod mojih nadvijenih leđa, slomio je zub i zamalo nos. Ostale spektakularne padove da ne nabrajam. Brinula, iskrivila se, iskidala se živa. Džabe, on se sav izrazbijao. Moguće da sam ga spasila većih padova i krševa. Ili ja volim tako da mislim, da bi mi bilo bolje.
Da se vratim još koji korak unazad, u prošlo stoljeće. Dok sam studirala brinula hoću li položiti ispit ili ne. Zamalo prekasno shvatila, da moja briga ne utječe značajno na ishod. Ali, utječe na mene.
Nisam prestala da brinem, samo sam smanjila doživljaj. Možda se i pomirila s činjenicom da učila ne učila, ne mogu utjecati na omjer od 50/50 – možda položim, možda padnem.
Nisam mogla malo pasti, ni malo položiti. A, u moj vakat pored učenja bilo je još mnogo faktora koji su se morali složiti, a na koje ni na koji način nisam mogla utjecati – uključujući nečije raspoloženje i moju sreću (ono kao na lutriji). I tako negdje na trećoj godini sam smanjila doživljaj s brigom.
Cijelu ovu godinu brinemo. Šta će biti sa mojim zdravljem. Zdravljem mojih bližnjih. Hoću li se zaraziti. Hoću li nekoga zaraziti. Šta će biti s poslom. S privredom. S državom. Hoćemo li poludjeti svi načisto, zbog ograničenja, maski, izostanka slobode i društvenog života. Jesmo li bili u kontaktu. Jesmo li bili u bliskom kontaktu. Šta je bliski kontakt. Testirali se. Čekali rezultate testova. Pa, odahnuli ili nastavili brinuti. I to još traje i ne znamo koliko će trajati.
Mediji spinuju preko svake mjere, pa se još i borimo da ostanemo stabilni i razumni… Ili da podlegnemo masovnoj histeriji… Ili da se priključimo teorijama zavjere. Ili da idemo nako, nako.
Od svega ovoga ne možemo pobjeći. Možemo se zaštiti. OK, i ptice na grani znaju: maska, distanca, dezinfekcija, pranje ruku. Kao da nikad ruke prali nismo.
Možemo se zaštiti i od prekomjerne brige. I zaštiti svoj duh i mir, koliko god je moguće. Svako ima svoj način borbe. Borite se. Čitajte, pišite. Smijte se, plačite. Budite sretni, budite ljuti. Razmišljajte. Gledajte stare uspomene, pravite nove.
I 2020. će imati svoje uspomene. Korona rođendane, kafe na pumpama, maske koje su postale i modni detalj. Ekrane iz kojih nas stalno neko gleda. I to da smo i mi stalno u nečijem ekranu. I kako se ozbiljan posao radio. I kako se pokušavalo preživjeti. I kako smo se u svemu tome i smijali i brinuli jedni za druge.
I kako smo naučili da ne trebamo previše brinuti za ono na šta ne možemo utjecati. I kako smo naučili da sreća stvarno jeste u malim stvarima. I kako smo shvatili da ne uživamo u svakodnevnim malim radostima. I kako smo naučili da život čine male stvari.
I sve je to stalo u jednu godinu. Ili jedan tren. I sve je prošlo prebrzo ili je trajalo predugo. Do vas je.