Helena Vuković: U glumi je kao u ljubavi, što više od sebe daš, više ti se vrati

„Znate ono kada se zaljubite, pa se smješkate od uzbuđenja, jedva čekate da vidite tu osobu i posvetite joj sve vrijeme svijeta… Eto, tako sam se radovala svakom snimajućem danu filma – Deset u pola“ 

Piše: Indira Delić

Foto: Muamer Kolar

 Kasica za avanture

 – Bogat si onoliko koliko putuješ. Putovanja su za mene smisao života, jer me svaki susret s novim kulturama i tradicijama oblikovao iznova. Samo putovanje može izbrisati ono što se čini kao nepremostiva razlika između nas i drugih. Putovanja su najbolja investicija i zato radije ubacim novac u svoju kasicu za avanture – nego što kupim komad odjeće. Moja strast ide dotle da kada vidim avion na nebu, ostavim sve što radim, odmah uđem na stranicu flightradar da vidim odakle ide i gdje putuje. Zamišljam te ljude, ta mjesta, i maštam kako sam i ja sa njima. Neka od mojih putovanja su bila ezoterična i spiritualna iskustva, a neka su me naučila dobrim lekcijama. Također, život mi je bezbroj puta dokazao da se dobro zaista dobrim vraća.

 Izvor bezuslovne ljubavi

 – Gotovo u svemu pronalazim inspiraciju, jer je za mene svijet i dalje čarobno mjesto, koliko god ga ljudi pokušavali učiniti okrutnim. Djeca su za mene inspiracija, jer me svaki put nadahne njihova neposrednost, iskrenost i vjera u sebe još neokrznuta grubim iskustvima. Inspirira me moja mama koja je izvor bezuslovne ljubavi i kojoj nikad ništa nije teško. Inspirira me rečenica Život je svakome drag, iz filma Sedam godina na Tibetu, nakon koje sam prestala da berem cvijeće i lovim komarce po kući… Inspiriraju me dobra djela, borba za pravdu, priroda, ljepota, ljubav…

 Helena Vuković, bh. glumica i asistentica na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu na predmetu Gluma, ostvarila je jednu od glavnih uloga u filmu bh. oskarovca Danisa Tanovića Dest u pola – koji se snimao u srcu glavnog grada.

Vrhunska ekipa

Radnja ovog ostvarenja dešava se u vrijeme pandemije i prati sarajevske ćevabdžije – dvojicu prijatelja i antipoda koji se sukobljavaju oko kvalitete ćevapa u njihovim radnjama, preispitujući životne odluke i prihvatajući neminovne promjene.

– Znate ono kada se zaljubite, pa se smješkate od uzbuđenja, jedva čekate da vidite tu osobu i posvetite joj sve vrijeme svijeta… Eto, tako sam se radovala svakom snimajućem danu. Kada sam već napravila ovakvu analogiju, pretpostavljate osjećaj praznine i tuge kada se sve završilo. Imala sam pored sebe vrhunsku ekipu, autore i glumce kojima sam se divila od malena. S obzirom na to da nemam prethodnog profesionalnog filmskog iskustva, sve mi je bilo novo i uzbudljivo, a ponajviše me plašilo to što se film ne snima u kontinuitetu već prema lokaciji – kaže Helena na početku našeg razgovora i dodaje:

– Naprimjer, kolega Kerim i ja smo isti dan prvo snimali scenu našeg posljednjeg sukoba u filmu, a zatim scenu našeg prvog susreta. Zbog toga je veoma važna dobra priprema, kako bi glumac znao s kakvim osjećanjem ulazi i izlazi iz scene, i o čemu se zapravo radi u njoj. Jedan dan sam šetala na pauzi i kada sam shvatila da se snima jedna scena, ostala sam sakrivena nekoliko minuta iza jednog drveta sve do kraja, kako slučajno ne bih ušla u kadar. Tada sam se smijala u sebi i razmišljala kako su vjerovatno u nekim kultnim scenama holivudskih filmova, ljudi ostali sakriveni pod stolovima, iza zavjesa… Nastojala sam što brže ovladati tehničkim aspektima snimanja (kadriranje, prostor, kontinuitet…) kako bih mogla potpuno uživati u igri i otvoriti prostor spontanosti. Naravno, da uvijek može bolje, ali sam bespoštedno dala sve od sebe u tom trenutku.

Zona komfora

Iako je glumačka profesija specifična – uprkos teškoj situaciji i izazovima bh. stvarnosti, Helena se nevjerovatnim talentom, trudom, borbom i strašću prema glumi uspjela izboriti za svoju poziciju. Za nju je studij na Akademiji jedno od najznačajnijih iskustava, tu je izgradila svoj glumački temelj i svoj odnos prema svijetu. Odmah po završetku zaposlila se kao asistentica – ispunivši sve uvjete koje su tražili na konkursu.

– Gluma, kao i svaka umjetnost u konačnici, uvijek nastoji otkriti prirodu nečeg ili nekog, i upravo tada naučila sam da posmatram pojave, ljude i njihove odnose, ali mimo onoga što kažu ili što žele da predstave. Naučila sam izbjegavati površnosti u svakom smislu. Rad na ulozi nije egzaktan matematički zadatak čije rješenje piše na zadnjoj stranici zbirke, već rješenje moraš naći samo u sebi. Upravo tada se srećeš sa sopstvenim mogućnostima i ograničenjima, odlučuješ hoćeš li zaplesati s njima, ili ćeš nastaviti svoj solo u zoni komfora. Zbog toga sam često imala običaj da kažem prijateljima kako imam osjećaj da studiram sebe. Na Akademiji sam provodila najmanje 12 sati dnevno, a i to je bilo malo, jer smo klasići i ja bili ludi za radom. Ali, u glumi je kao u ljubavi, što više od sebe daš, više ti se vrati.

Njen snimajući dan počinje yogom i blagim zagrijavanjem govornog aparata – bez obzira počinje li snimanje u pet ujutru ili u pet popodne…

– S obzirom na to da je tijelo glumački instrument veoma mi je bitno je li zagrijano ili aktivno. Po dolasku na set, slijedi spremanje za ulogu tj. oblačenje kostima, šminka i frizura. Prije samog snimanja radi se proba scene s rediteljem, a zatim snimanje. Svaka scena snima se više puta, zbog pozicije kamere i kadriranja. U zavisnosti od broja različitih kadrova, ili na kraju krajeva grešaka, neke se scene igraju i po npr. deset puta. Obično svakim igranjem postaju sve uigranije i bolje. Glumac, također, mora voditi računa o kontinuitetu radnji koje obavlja, kako bi u svakom idućem kadru mogao ponoviti isto. Jedan čovjek koji je imao radnju preko puta lokacije na kojoj snimali, prišao je fasciniran i rekao: Hajde što morate naučiti toliko teksta, ali kako svaki put uradite isto?! U pauzama je važno ostati fokusiran i ne rasipati energiju, jer snimajući dan traje 12 sati.

 Produkt vlastite imaginacije

Rad na ulozi je proces u kojoj je prva, i možda najvažnija faza, tvrdi naša sagovornica, detaljna analiza teksta, odnosno situacija i odnosa u kojima se uloga nalazi, defininiranje toga šta ona hoće, od koga i zašto baš sada…

– Kada konkretno odgovorim na sva pitanja, neminovno se iscrtavaju konture tog čovjeka, njegove promjenjive i nepromjenjive osobine. Mislim da je taj dio posla gotovo jednak za sve glumce. Nakon analize slijedi dugi niz proba, istraživanja, gdje parče po parče osvajam ulogu kroz četiri nivoa radnje – unutarnju, govornu, fizičku i predmetnu koje znače ovladati tokom misli uloge, misaonošću, i pronaći dobre izbore radnji koje materijaliziraju njen svijet. Tekst prolazim po desetine, možda čak i stotine puta, dok ne postanem sigurna da sam pronašla prave odnose i repliku učinila svojom, prirodnom i iskrenom. Uvijek nastojim pronaći sličnosti sa ulogom koju igram, ili joj potražiti uzorak u nekome koga poznajem, zato stalno posmatram ljude, njihove navike, reakcije u datim okolnostima, jer su mi oni inspiracija za kreaciju. Na probama nastojim biti potpuno usmjerena i koncentrirana, kako bih ostvarila kontinuitet, dosljednost i pronašla osjećanje mjere. Spoljašni izgled uloge, najčešće produkt moje vlastite imaginacije, mi je jednako bitan, i u mom slučaju je često pokretač unutarnjeg svijeta. Naravno, preko puta sebe uvijek imam reditelja/profesora, koji me usmjerava svojim indikacijama.

Novi projekti

Kada nije okupirana poslovnim obavezama Helena uživa uz tursku kafu na suncu, relaksirajućem danu s prijateljicama, gledanju filmova, serija, predstava – čitanju knjiga, kao i treningu – koji joj daje snagu i kondiciju za fizički zahtjevne projekte, yogi i dobroj partiji remija.

U narednom periodu očekuju je brojne obaveze, a novim projektima se veoma raduje.