Ja, pa ja

„Kako ja volim i poštujem žmigavce i predano ih koristim, tako imamo i ove iz Ja grupe koji ih potpuno ignoriraju. Jer, kojim povodom će on sada gubiti svoje vrijeme i trošiti svoje nježne prstiće da bi dao žmigavac. Kome, ba?! Nego lijepo samo – skrene. Ili još gore – prestroji se ispred vas“  

Piše: Enisa Selmanović – Salkić

Jer žene s dva prezimena sve znaju

Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.

Postaje mainstream da je individualni interes dominantan. To jasno vidimo iz dnevne politike, ali nećemo se trovati takvim temama. Stvar je da je taj individualizam očigledno postao prelazan i brzo se proširio na sve strane. Ili su ovi koji nisu razmišljali tako, jednostavno uvidjeli da je jedini način da se opstane – pa okrenuti se individualnom interesu.

Ja je jako, jače nego ikad. Ja nema živaca, nema takta. Nema strpljenja i osjećaja za druge. Množina nepoznat pojam. Ja, pa Ja.

Evo recimo, u saobraćaju. Da, naporna sam sa saobraćajem, ali činjenica je da se baš u tom okviru prepunjenom automatiziranim radnjama može najbolje vidjeti dominantnost tog Ja.

Ako se trebate negdje uključiti u neku  ulicu, možete napraviti retrospektivu svog života dok dočekate to uključenje. Govorim o ulicama u kojima nema semafora ni bilo kakve druge saobraćajne regulacije, jedino vladajuće pravilo je zakon jačeg. Logično, jači su oni koji prolaze tom ulicom bez usporavanja, kočenja ili ne daj Bože zaustavljanja.

Jer njihovo Ja je jače. Njima se žuri. Pet sekundi je puno. Previše. Njima je bitnije da stignu gdje su krenuli. I ne primjećuju vas. Nije ovo sad otužni poziv da se dozvoli uključenje u saobraćaj, ja sam rauber, pa se guram i borim. Ali je činjenica da je jako, jako malo onih koji će stvarno odvojiti tih pet sekundi svog života, stati i pustiti vas da se uključite.

Ili recimo – žmigavac. Duboko vjerujem da žmigavci postoje s razlogom. Da, znam zašto postoje žmigavci, ali ja još imam i vjere da žmigavci postoje s razlogom. To je već za razmatranje na filozofskom nivou.

Kako ja volim i poštujem žmigavce i predano ih koristim, tako imamo i ove iz Ja grupe koji ih potpuno ignoriraju. Jer, kojim povodom će on sada gubiti svoje vrijeme i trošiti svoje nježne prstiće da bi dao žmigavac. Kome, ba?! Nego lijepo samo – skrene. Ili još gore – prestroji se ispred vas. On je Ja i on to može. I briga ga za vas i sve okolo. Briga ga što se naglo zakočili, što su se prevrnule kese sa zadnjeg sjedišta i narandže se valjaju po autu. Što ih nisi lijepo stavila u gepek, pa da se po gepeku valjaju pobogu.

O raznim bahaćenjima u drugim okolnostima ne mogu ni da pišem, slošit će mi se.

Šta je poenta? Ja je bitno. Jeste. Ja voli samo sebe. Pa, logično. Ja zanemaruje druge. Koje druge? Ja nije stalo do drugih. Kojih drugih?  Ja, pa Ja. I samo Ja.

I ne, nije poenta da sad svi moramo razmišljati kao sindikalci, ali nije dobro ni da svi razmišljamo i ponašamo se kao vječni predsjednici tog istog sindikata. Nije lijepo, je l\’ da?

Ne kažem ni da sam ja zlatna, pa sad pozivam da i vi budete takvi. Imam i ja te Ja momente, ali su ograničeni i uvijek izazvani ili isprovocirani sa nekim drugim Ja.

Ali, poenta je da krenemo sa sitnicama. Malim stvarima koje život znače. Propustimo tog pješaka što je naumio da pređe po svaku cijenu. Pustimo nekoga da se priključi u ulicu kojom idemo. Pustimo nekoga da uđe prije nas. Ili da prođe prije nas na kasi, ako ima samo tri stvarčice. Možda ćemo promijeniti svijet, možda nećemo. To nije ni bitno. Bitno je da budemo u miru sami sa sobom. A, po mogućnosti i sa ljudima oko sebe. Probajte, pa šta bude.