“Ne mogu vam ni početi prepričavati kako je dobar osjećaj kad možeš zajedničkim snagama otračati vlastitu djecu! Svakom bih to iskustvo preporučila”
Piše: Najra Krvavac
Razlog zbog kojeg sam se okuražila o ovome pisati je što ni moj sin ni njegova djevojka ne čitaju moje kolumne iz potpuno opravdanog straha da ću jednom, ili više puta, pisati o njima. Shvatate li vi koliko je ovo sad bajno? Ja pišem, oni ne haju! Uglavnom, ja vas stvarno molim da im ni vi ništa ne prosljeđujete. Neka sve ostane između nas.
Elem.
To dvoje ljudi su skupa 2 (dvije) godine. Mislim, dvije prema meni dostupnim informacijama, a nije baš da me se redovno informira. Još dvije prije toga su išli skupa u isti razred. Za ove potonje dvije sam se ja, da se ne lažemo, u đavla pretvorila i iskoristila čitav arsenal emotivnih i svih ostalih ucjena kojih sam se sjetila da ga natjeram da nas upozna. Potpuno bezuspješno. Ali pot-pu-no. Najbliže što sam došla upoznavanju je bilo prije jedno godinu i po, kad je N. čekala u autu, a moj prvorođeni na putu prema jugu Dalmacije svratio u mjesto na moru gdje sam provodila prvomajske praznike da pokupi harač i, kao, pozdravi mater. S 50 metara sam išaretila djevojci u autu da bih ja prišla da pozdravim, ali mi on ne da. I slala puse s obje ruke. Koliko sam svojim oslabljenim vidom vidjela, ona je pristojno odmahnula, pristojno se i nekim preslatkim osmijehom nasmiješila, ali nije mi djelovalo da baš izgara od želje da izađe iz auta i priđe. Upravo suprotno. Sjećam se da mi je tad sinulo da su oni, zapravo, udruženi u tome. Sljedeći put sam mjesec dana smarala s pričom kako ćemo, kad ja dođem u S. gdje oni žive, otići skupa na večeru. Zjenica oka moga je jedno vrijeme mudro šutio, a onda me na dan D obavijestio da je u to vrijeme godina i po veze još posve rana faza i da njih dvoje baš i nemaju neku potrebu da se upoznaju s roditeljima. Čuj rana faza, mislim se u sebi, za godinu i po ja s tobom i zatrudnjela i rodila te i ti počeo jesti teletinu, ali ništa naglas ne govorim. Uglavnom shvatili ste, i to mi je propalo.
S vedrije strane, postoje društvene mreže, a majke su na društvenim mrežama, pa sam se ja fino spojila s A., mamom male nevjeste. Nevjerovatna i nevjerovatno simpatična žena, s istim problemom koji ja imam. Ne mogu vam ni početi prepričavati kako je dobar osjećaj kad možeš zajedničkim snagama otračati vlastitu djecu! Svakom bih to iskustvo preporučila!
Zaključile smo iz duge prepiske da zapravo uopće ne treba čekati da On upozna Nju sa mnom, ili Ona Njega sa svojim roditeljima, nego da je ključno da se nas dvije organiziramo za češća viđanja i razmjene iskustava. OK, ovdje moram napisati i to da me je A. nekoliko puta do suza ganula opisima jednog u majke i njegove pažnje prema maloj nevjesti. Moram reći da je to nekoliko puta i mala nevjesta napravila. Ustvari, da bih bila do kraja iskrena u ovom tekstu, zapravo sam neviđeno sretna što su skupa. I zahvalna što su me podsjetili kako je božanstveno kad si mlad, pa voliš bez rezerve i uživaš na najjače. S ovim je završio moj strah kao majke jedinca kako ću preživjeti kad mi se jednom otrgne i zaljubi. Eno ga, sretan kao tetrijebić, sve mu u životu potaman. A kad je njemu, i meni je. Nakon dvije godine sam, doduše s izričitom zabranom da ih igdje objavljujem, po prvi put dobila i fotke njihovog izleta u Sarajevo. Trebam li reći da su za datum dolaska odabrali onaj kad mene nema kući?
S fotografija me, i stvarno nije što su moji i A., gledalo dvoje prekrasne, lijepe, pametne i sretne djece koja se vole ljubavlju za koju sam ja skoro i zaboravila da je moguća. I ne samo ja: da imam dozvolu, pa da vam pokažem te fotke, i vi biste se sjetili da ste zaboravili. Uglavnom, evo sad sjedim, pišem, a u glavi intenzivno prebirem načine da ih privolim da, ako ništa, sljedeći put to auto bude bar malo bliže parkirano.
U međuvremenu, i šalu na stranu, živjela ljubav! Uvijek se treba sjetiti da je se ne smije zaboraviti!