Jasna Bajraktarević: Ljude, osim što slušam, ja i osjećam

Profesorica s 25 godina akademskog rada, psihologinja, psihoterapeutkinja i neurofeedback terapeutkinja kao najveći uspjeh u životu podcrtava vlastitu slobodu i mogućnost da se konačno bavi onim što želi, a ne onim što mora. Svu ljubav i ponos utkala je u svoje sinove, koji su već veliki. Stvari su konačno na svom mjestu i ona je zadovoljna žena. Evo kako je to postala…

Piše: ZANA KOLOŠ-MULABDIĆ; Foto: SAFET HADŽIMUSIĆ

– Kada bih podvukla crtu u životu, mogla bih sa sigurnošću reći da sam najviše ponosna na ono šta su moji sinovi postali, kao i na to koliki je moj udio u njihovom odrastanju i formiranju onog što danas jesu – kaže na početku razgovora za naš magazin prof. dr. sc. Jasna Bajraktarević, redovna profesorica Univerziteta u Sarajevu, psihologinja, psihoterapeutkinja kao i neurofeedback terapeutkinja.

\"\"

– To ne znači da imamo sterilan ili presavršen odnos u kojem nam je najvažnije da objavimo lijepe zajedničke slike na Facebooku. Nipošto. Moji sinovi su drčni i samosvjesni individualci. Ponosna sam na njihov način razmišljanja i socijalnu zrelost. Tu nema patetike. Moj su motiv u životu, kod sebe volim njih i oni su, definitivno, nešto zbog čega znam da je vrijedilo što sam se rodila.

Odlazak u svoj svijet

Žena iza koje je danas 13 knjiga, mnoštvo naučnih radova, 25 godina univerzitetske karijere i četiri godine rada u vlastitom psihološkom savjetovalištu “PsychoPractice” interpretacijom znanja iz oblasti kojoj pripada privlači pažnju gdje god se pojavi. Tako je bilo i početkom juna, kad je u Domu mladih u Sarajevu održala predavanje na temu “Psihopatologija svakodnevice – kako preživjeti život”.

Kaže da se svemu što radi u potpunosti i uvijek davala. Kroz srednju školu bila je štreberka i đak generacije zbog čega je sinovi često zezaju. Završila je Gimnaziju “Koča Kolarov”, Prirodno-matematički smjer, ali je znala da je psihologija njena ljubav.

– Privlačili su me ljudi koji su topli i koji umiju da prenesu ljubav. Generalno sam uvijek imala problem s hladnim osobama u komunikaciji. Mislim da me taj emotivni, topao odnos i odredio u životu. Ljudi koji su mi prvi put spomenuli psihologiju u životu bili su takvi. Kad sam ušla u taj okean nauke, sve je išlo brzo. Završila sam fakultet s maksimalnim prosjekom, brzo sam magistrirala i doktorirala. To nije bio moj cilj, nego se sve dešavalo brzo, što je bila posljedica nečeg tako prirodnog, poput disanja. I dan-danas je taj moj odnos prema psihologiji religiozan i fanatičan.

Naglašava kako je rad sa studentima uvijek bio njen izazov, ali način rada na fakultetima to više nije.

– Danas može da predaje ko god šta hoće, ko je poželio da postane doktor nauka je to dobio, na ovaj ili onaj način. Na fakultet dolaze ljudi koji misle da je titula nešto i da je dovoljno doktorirati da biste bili doktor nauka.

No, to nije dovoljno. Morate, kaže, u sebi nositi nešto daleko veće i šire, daleko iznad onog što može stati na papir kao titula uz vaše ime.

– I tako sam se uz rad na fakultetu vratila bazičnoj psihologiji. Tu, u savjetovalištu, leži moj izazov. To je veoma težak posao, jer ste odgovorni za čovjeka koji se nalazi prekoputa vas. No, najvažniji je osjećaj koji imam kad u sedam uvečer završim s poslom, sretna i zadovoljna.

Na pitanje o stalnim uspjesima u karijeri odgovara kako je osnova učinkovitosti njena osobina da prekida odnose koji nisu više autentični nego formalni. Daje se maksimalno, pa je takav i njen rezultat o čemu svjedočimo pri posjeti njenom savjetovalištu. Na termin se čeka bar dvije sedmice.

– Činjenica je da većina ljudi na psihoterapiju dolazi kad osjećaju da im prijatelji više ne mogu da pomognu, kad postoje problemi koji su veći od energije i snage da se suoče s njima i zbog istina od kojih bježe. Tad je svima potreban neko stručan da ih približi toj istini, ojača i nauči kako da prođu kroz labirint sopstvene ličnosti i duše, u kojem se plaše da će se sami izgubiti. To je ono što ljudi koji dođu, zapravo, i dobiju – put. Otkrivanjem i prihvatanjem odnosa prema sebi, životu i okolini klijent dalje jača da sam pronađe izlaz, da mi mahne i ode u svoj svijet.

Zagonetke života

Ljudi traže rješenje za zagonetke života. No, oni koji ne idu kod psihologa najčešće pomoć nalaze kod popularnih motivatora ili life coacha. Njih, ali i kolege, naša sagovornica dijeli po dva osnova – prema rezultatima i metodama.

– Psihologija je postala široko popularna američkim pristupom koji je jednu nauku pojednostavio i omogućio da kroz različite priručnike dođe do običnog, u toj oblasti needuciranog čovjeka. Tad je ona doživjela ekspanziju i danas je imate u različitim oblastima kao platformu. Tad se pojavio veliki broj motivatora, life coacha, koji često nemaju formalno obrazovanje iz ove oblasti. Problem je u tome što većina psihologa nakon što završi fakultet ima jake metodološke ograde. S druge strane, life couch može danas postati svako ko ispriča svoju, obično tužnu priču, koja se završava uspjehom. U društvenoj situaciji velikog nezadovoljstva ljudi sobom treba nam taj talas pozitivizma. Dakle, moje mišljenje oko toga je podijeljeno u smislu da ni educirani psiholog ne mora da uvijek zna odgovor na sve probleme, ali i to da će možda motivacioni govornik moći da vam pomogne. Treba prepoznati znanje, nauku, osjećaj, empatiju i ono što baš vama odgovara.
Razgovaramo o slobodnom vremenu. Kaže da je socijalne interakcije koje je “morala” održavati – završila.

\"\"

– Moja relaksacija i sloboda je u izboru da radim ono što hoću, jer su mi djeca sad već velika. Ne radim više zato što moram, ne radim ono što moram, ne živim s nekim zato što moram i ne družim se s nekim zato što moram. Zato je lijepo imati ove godine. Nije sve lijepo u 25. godini.

Organiziranost je osobina na koju je kod sebe posebno ponosna.

– Preorganizirana sam osoba. Kad ste takvi, onda možete sve ovo u životu. Da objavite tolike knjige, da iza vas stoji akademska karijera, da radite ono što radite, putujete sa svojom djecom, da kuhate svakog dana, da nedjeljom napravite kolače, da dočekujete prijatelje na roštilj i da uvečer zaspite s knjigom. To ne znači biti super woman, nego biti organiziran. Naravno, za sve ovo su trebale godine. Kao i svi, prolazila sam bol, patnju, tugu, suze, kroz borbu samopouzdanja da preživi okeane borbe svega onog što vam rade ljudi, ako ste uspješniji nego što oni mogu da podnesu. Kad sve to prođete, onda možete da pričate ovako.

Kao prema umu i poslovnim izazovima, Jasna se i prema tijelu postavila sa sličnim pravilima.

– Ne dozvoljavam sebi opuštenost, višak kilograma, idem u teretanu i na trčanje, ali ne opsesivno. Izuzetno se zdravo hranim. Nosim ono što mi dobro stoji i u tom smislu nisam opterećena trendovima. Svaka moja bora je priča mog života. Sve te borbe, često i knock outi, naučili su me da preživim borbu i da, generalno, možda izgubim po koju bitku, ali dosad niti jedan rat. Sve vas to s vremenom nauči da poštujete sebe.

Izgubivši nedavno oca, počela je učiti da živi s tugom.

– Potičem iz porodice u kojoj se bliskost njegovala s ogromnom količinom ljubavi. Mama i tata dali su mi ljubavi da mogu da volim čitav svijet. Tuga je nova stvar u mom životu. No, upravo zbog te empatije, mojih emocija, ja ljude, osim što slušam, i osjećam.

Svi imamo iste probleme

Jasna i sama koristi društvene mreže zbog posla, ali i privatno. Danas se tu kriju brojni izazovi i ne tako realne slike života.

– Društvene mreže donijele su mnogo dobrog u smislu da saznamo gdje se nešto dešava, da uspostavimo kontakt s ljudima koji su daleko i tako dalje. Negativna strana svega je to što ih koristimo za sopstvenu promociju bez obzira što često nemamo šta da promoviramo. Opasne su ako ne znamo da ih konzumiramo. Prije nekog vremena primijetila sam sljedeće: s jednom ženom dugo sam prijatelj na Facebooku, pratile smo se, lajkale slike i statuse godinama, a onda smo se srele na ulici prije nekog vremena i prošle jedna pored druge. Bez riječi, kao stranci.

To je, kaže, bio razlog zbog kojeg je odlučila da s grupom kreativnih mladih ljudi organizira predavanje u Domu mladih na već pomenutu temu.

– Ono je napravljeno s ciljem da se pogledamo u oči, da shvatimo da postojimo i da svi imamo iste probleme. Mnogo ljudi ne radi ništa, ali kritikuju. Oni truju druge upravo zato što su sami frustrirani i nezadovoljni, jer ništa nisu napravili. Na predavanju smo dotakli veliki broj tema tokom dva sata – od prijateljstva, posla, ljubavi, djece, tinejdžera i roditeljstva. Moj cilj je bio da se ljudi probude i da shvatimo da ne živimo u najgoroj zemlji na svijetu.

Profesorica naglašava da je na tom projektu imala sjajnu ekipu koja će je u nastavku predavanja širom BiH pratiti. Čine je Emina Šahbegović-Forto, Sanel Hadžić i lična asistentica Ina Vatreš.

– Moja deviza je da živim život punim plućima, energijom koju želim da iskoristim, da kad jednog dana odem s ovog svijeta znam da sam pokušala sve što sam mislila da treba da uradim, a ne da bih se kajala što nisam – kaže na kraju Jasna Bajraktarević.
 Menadžment sopstvenog života

– Nekad sam trčala kako bih stigla sve silne obaveze. Dobra organizacija života se može naučiti i mislim da bi je trebalo uvesti u formalno obrazovanje kroz tri predmeta: menadžment sopstvenog života, prijateljstvo i ljubav. Mi često ne umijemo da prepoznamo stvarnu ljubav, gubimo se u tome šta je prijateljstvo, hrlimo ka nekim ljudima koji su nam samo na površnom nivou interesantni. I tu pravimo velike greške. Ne shvatamo šta je brak. Nismo dovoljno zreli, pa se razvodimo. Teško posložimo život između posla i porodice, emocije i racija, nemamo prijatelje, ne znamo da se doziramo koliko da dajemo, a koliko da primimo i gdje je dostojanstveno podvući crtu. Zbog ove tri stvari ljudi najčešće i dolaze na terapije.