Jasna Diklić: Teatar mi je pomogao da bolje razumijem svijet oko sebe

Poznata bh. glumica prvu pozorišnu ulogu igrala je u gradu na Vrbasu 1969. godine, a u Kamernom teatru 55 angažirana je od 1972. Ova inspirativna dama za svoj rad nagrađena je brojnim nagradama među kojima prednjače one za najbolju glumicu. Njen glumački volumen, potencijal i kreativnost ocijenjeni su u superlativima od strane filmskih i pozorišnih kritičara. Svoju inspirativnu priču podijelila je s nama

Razgovarala: Indira Delić; Foto: Muamer Kolar

Heroina bh. glumačke scene zasigurno je Jasna Diklić. Ova dama svojim istančanim ukusom, nevjerovatnim smislom za scenu dala je pečat regionalnoj glumačkoj, pozorišnoj i televizijskoj umjetnosti. Njenim radom impresionirani su mnogi, a rezultat dugogodišnjeg uspjeha su brojne nagrade, među kojima prednjače one za najbolju glumicu.

Jasna je odrasla u sarajevskom naselju Marijin Dvor, pa smo simbolično tu dogovorili fotografiranje, a razgovarati s ovom inspirativnom damom bilo je istinsko zadovoljstvo. Na dogovoreni susret došla je s unukom Ines, koja je iz Amerike došla baki u posjetu.

Diklić nam je pričala o svom odrastanju u ovom naselju kazavši da se, kada je ona bila djevojčica, oko njene zgrade prostiralo zelenilo gdje se s prijateljima rado igrala. Nije bilo ni traga od velikih tržnih centara i velike saobraćajne gužve. Glumica je i danas ostala vjerna svom naselju i zgradi iz djetinjstva gdje su, kako kaže, ispričane najljepše priče njenog života.

Potječe iz porodice u kojoj se gajila ogromna ljubav prema teatarskoj umjetnosti što je čini iznimno sretnom. O Jasninim postignućima bismo mogli pisati satima, danima, mjesecima… Njena kreativnost je neprevaziđena, a rad s mladim glumcima je oplemenjuje i uveseljava. Jasnin glumački volumen, potencijal i kreativnost ocijenjeni su u superlativima od strane filmskih i pozorišnih kritičara. Svoju inspirativni priču podijelila je s nama.

Decenijama ste poznata ličnost širom regiona. Je li bilo teško navići se na život pod reflektorima? Koliko ste jaki, a koliko osjetljivi?

– Možda bi trebalo objasniti koliko je teatar „psihološka laboratorija“, pa samim tim i naša spremnost na istrajavanju u toj zavodljivosti. Zato je kontinuitet toliko važan, jer otkriva naše posvećenje.

 Jesu li kulturni događaji bili više cijenjeni tokom početka Vaše karijere?

– Ovo pitanje bi vjerovatno trebalo postaviti teatrolozima ili sociolozima kulture, jer po mom iskustvu nema velike razlike, potrebno je vremensko trajanje da se potencijalni konzumenti odgoje za teatarsku umjetnost.

 Heroina ste bh. glumišta. Koja uloga Vam je promijenila svjetonazore, iz koje ste najviše naučili, a koju ste nerado prihvatili?

– Teatar je jedan od najmoćnijih instrumenata da čovjek shvati sebe, da shvati svijet u kojem živi i svoje mjesto u tom svijetu, pa je tako i meni teatar kao akteru pomogao da bolje razumijem svijet oko sebe. Mnoge su me uloge tome naučile, a neke su mi i odmogle, jer ih nisam zavoljela.

Vaša majka bila je lutkarska rediteljica, je li Vam zbog toga bilo teže opravdati status dramske umjetnice?

– Moja majka voljela je da radi za djecu i na tom polju se iskazala kao vrstan umjetnik, a ja sam krenula drugim glumačkim putevima.

 Kako je bilo odrastati u glumačkom okruženju? Koliko Vas je to oblikovalo kao ličnost?

– U mojoj porodici smo svi bili posvećeni teatarskoj umjetnost, ali je nismo mistifikovali, tako da je bilo ugodno živjeti u takvom načinu mišljenja.

Koji Vam je dio u pripremi predstave najzanimljiviji?

– Najzanimljiviji je proces rada do izlaska predstave pred publiku. Sve je u teatru regresivno, prenosno, bazirano na konfliktu motiva, više apstraktno nego realno i zato je taj proces na ulozi s rediteljem i partnerima najkreativniji dio.

 Poznati ste i po tome što sarađujete s mladim glumcima. Kakvo je Vaše viđenje odnosa mladih prema kulturi danas?

– Moja iskustva s mladim ljudima su uglavnom pozitivna, ali sigurno se treba posvetiti više aktivnoj edukaciji o umjetnosti, općenito. To znači treba čitati knjige, posjećivati izložbe, slušati koncerte, gledati filmove.

Predviđate li nekom mladom glumcu blistavu karijeru?

– Vrlo je nezahvalna pozicija u našem poslu predviđati nečiju karijeru. Naša profesija je vrlo turbulentna. Mnogi veliki talenti su nestajali u površnosti i neradu, a uporni i posvećeni su opstajali.

Kakvu publiku danas imamo u pozorištima?

– Publika danas spremno plaća zabavu, komediju, ali mahom onu koja je blizu banalnosti. Nije dobro tako bježati od realnosti.

Stvara se utisak da se glumci sve više okreću ka stand-up nastupima… U Sarajevu ih je tokom proteklih mjeseci nekoliko održano i uglavnom su tada sale pune. Je li nam nedostaje predstava, pa glumci samostalno nalaze nove načine opstanka, zarađivanja ili smo samo željni takve vrste nastupa?

– Nisam nikada gledala na stand-up nastupe, meni u ovim godinama i s ovim iskustvom potrebno je mnogo više, iako mislim da je ta vrsta javnog nastupa uglavnom primjerena amaterima. Glumac ne treba da se odrekne svog sna. Ne smije da se izgubi u kiču i šundu. Može se i materijalno i kreativno opstati na drugi način.

Kako Vi definirate uspjeh?

– Uspjeh je zbir moralnih, kreativnih i radnih odlika.

 Koje životne filozofije se pridržavate?

– Nemam životnu filozofiju, ali nastojim se ponašati u skladu s odlikama iz prethodnog pitanja.

Šta nam pripremate u narednom periodu? Hoćete li nas počastiti nekim novim ostvarenjem?

– Dosta posla je iza mene, a sada su ponovo intenzivnije počele pripreme za sljedeći  Juventafest, Internacionalni festival srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva čija sam direktorica.

Bakina ljubav

 Ponosna ste baka, kako provodite vrijeme s unučićima?

– Moram reći da su moj najveći uspjeh, moja djeca i moji unuci. Zahvalna sam im jer su izrasli u uspješne i kvalitetne mlade ljude. Šta reći o unucima? Oni su bakina ljubav!