Još deset ajvara i šezdeset

„U rajskoj sam vali, naravno, na godišnjem – ništa me poprijeko ne gledajte, vi što ste sve u julu i augustu ispucali! To što sam još od polovine augusta ovdje se ne pika, jer je odmor tek počeo“

Prvo, odmah da vam kažem da je 50 isto što i 49, pa čak i 48. Nisam primijetila neku bitniju razliku. Ali ionako od 45. govorim da mi je pedeset, tako mi nekako lakše. Uglavnom, samo opušteno, pedesete su nove tridesete. Još samo da to objasnim tijelu i gravitaciji, za vas ću lako.

Drugo, evo meni mog septembra! Kako osvane prvi deveti, tako se život u meni razigra, pleše i pjeva vesele koračnice i revolucionarne pjesme. Sve je zrelo i ukusno, još je toplo ali ne sagorijeva, sve je blago i milo i raspoloženo. U rajskoj sam vali, naravno, na godišnjem – ništa me poprijeko ne gledajte, vi što ste sve u julu i augustu ispucali! To što sam još od polovine augusta ovdje se ne pika, jer je odmor tek počeo. Hoka-hej! Laptop ne otvaram, ako je hitno zovite me telefonom, a ako nemate moj broj telefona – onda nije hitno. Knjiga za knjigom, roštilj za buzarom i tako ću sve do polovine septembra, a poslije mogu šta god. Ako kome treba ploču šalovati, eto me. Samo gledajte da je odmah poslije godišnjeg, dok me još grad i gužva u saobraćaju ne pretvore u gnjevnu, sredovječnu gospođu koja napucava ćuku, doduše malog, na slučajne prolaznike. Ali sad je septembar i sad je ljepota, pa nećemo o teškim temama.

Ustvari hoćemo, ali samo malo. Već nekoliko mjeseci oko sebe gledam ljude koji pod skrotum prodaju bubrege i misle da im odlično ide. Ne znam jesu li nam lažne, instagramske sreće mozak popile pa smo se negdje uvjerili da je važno samo ono što objavimo i da živimo u metaverzumu u kojem je sve ljupko, oku ugodno i drugome primamljivo. Malo smo izgubili kontakt s realnošću. Ne znam kako bih vam pažljivije saopćila, ali tijela stare, menstruacija boli, dlake rastu gdje im se najmanje nadamo, kosa se masti, a ljudi ljude varaju i lažu. I to je dio života. Margot Robbie izgleda nestvarno dobro, bolje nego Barbie, ali na filmu. Život nije film: loši se i dobri periodi smjenjuju, pa u prvima treba biti strpljiv, a u drugima zahvalan i ponizan. Nikako ne može biti važnije ono što drugi misle o nama od onoga što mi sami prema sebi osjećamo. Na tome trebamo (bilo bi dobro i hajdemo) raditi. To što vas je stričevog kuma tetke svekrva pitala kad ćete se udati/udebljati/smršaviti/roditi se ne tiče vas, nego stričevog kuma tetke, pa njene svekrve bolesne znatiželje koja nema veze s vama. Važno je da VI ne budete ta čangrizava, radoznala osoba i sve će biti dobro. A, mišljenje je kao pozadina, svako ga ima. Nedavno mi je palo na pamet, a šta ako smo mi samo umislili da je sreća konačan cilj? Šta ako je loše prirodno stanje stvari, a samo od sile naše borbe i količine ljubavi prema sebi zavisi hoćemo li se izboriti za dobro?

Jednom je jedna površna i prijetvorna osoba meni, ničim izazvana, rekla da sam se zapustila. Ne znam šta joj je ovo značilo, nisam pitala, jer sam na vrijeme i zauvijek prekinula i taj razgovor i taj odnos. Ono što sam mogla vidjeti je da je ta tvrdnja u njoj proizvela izvjesnu dozu ugode. Mislim da je pokušala staviti nas dvije u neku ravan na osnovu fizičkog izgleda, mada nisam posve sigurna. Doduše, dovoljno je površna da je nešto takvo sasvim moguće. Prošlo je dosta vremena i sad je već i nebitno, jer sam ja taj razgovor zapamtila – ne po onome što je rekla, nego po njenom zadovoljstvu što o tome govori. I ne zato što mislim da se trebam… odzapustiti. Valjda. Ne znam, nesum školovala. Ko sam ja da joj se miješam u sreću? Njeno mišljenje, njeno zadovoljstvo. Ja sam, sasvim slučajno, akter u njenom vlastitom filmu o estetski prihvatljivom i izgledu kao osnovnom mjerilu osobnosti. U stvarnom svijetu to nema nikakve veze sa mnom, nego s njenim stanjem svijesti. Alternativa ovome bi bila da, onda, ja njoj počnem razjašnjavati šta je zapuštenost duha i kako se ona u to uklapa. Ali, gdje bi nas to onda odvelo?

Nije, htjela sam reći, život Instagram. Evo, recimo, ovo Sunce na zalasku koje miluje svaku poru mog punašnog, pedesetogodišnjeg tijela, nema nikakvu predrasudu. Jutros je o svom poslu izašlo, odradilo smjenu, a sad, evo, mirno zalazi. Ne tičem ga se ni ja ni moja koža, radi svoj posao najbolje što zna. I to je sreća: nije slikljiva ni opipljiva, niti je na izvol\’te: moja je i njegova, Sunčeva. Moja jer me miluje, njegova jer mu je smjena završila.

Još deset ajvara i šezdeset. Top.