Ana, Marko i Đorđe Jovančić od malih nogu gaje veliku ljubav prema muzici. Trnovitim putem su gazili naprijed. Put je bio isprepleten usponima i padovima. No, ništa ih nije dalo omesti. Danas ova porodica bere plodove svog rada. U nastavku vam donosimo priču sestre i dva brata
Piše: Indira Delić; foto: Marko Jovančić i Tarik Bičo
Muzika liječi sve rane. Ona je radost za dušu. Vraća nas u ljepša vremena, sretnije dane, podsjeća na veselja, ali i mnoga slomljena srca su zakrpljena uz neke od najljepših melodija… Porodica Jovančić, kako vole kazati, živi muziku. Od malena iz njihove kuće čuju se taktovi najljepših melodija, a glasovi poput slavuja uvijek su mamili sve oko njih, pa i slučajne prolaznike.
Glavni krivac
Đorđe Jovančić, najstariji brat u porodici, u muzici je intenzivno od devete godine kada je odlučio upisati osnovnu muzičku školu, te počeo svirati harmoniku. Godine 2001. imao je prvo učešće na popularnom internacionalnom dječijem Đurđevdanskom festivalu u Banjoj Luci. Karijeru, također, počinje i kao autor pjesama za djecu, od kojih su mnoge pobjedničke pjesme dječijih festivala, a danas sarađuje sa značajnim imenima domaće i regionalne muzičke scene kao kompozitor, aranžer i muzički producent, te pjevač i instrumentalista.
Autor je muzičko-obrazovnog sistema pod nazivom BASICS ŠKOLA, koji nudi visoke standarde muzičkog obrazovanja u našoj zemlji.
– Veoma brzo sam, kroz godine koje su dolazile, shvatio da je muzika umjetnost za mene. Kasnije sam upisao srednju muzičku školu, također Odsjek za harmoniku, a zatim i muzičku akademiju na Odsjeku za kompoziciju. U međuvremenu sam se doškolovavao u zemlji i inostranstvu na različitim seminarima iz oblasti pjevanja i vokalne tehnike. Pobjedom kao autor pjesme i kao interpretator iste na tada najvećem omladinskom festivalu Prvi aplauz 2008., također u Banjoj Luci, počeo sam graditi svoju profesionalnu kompozitorsku i muzičku karijeru – prisjetio se Đorđe i dodao da je on glavni krivac za usmjeravanje sestre i brata u muzičke vode.
– Krivac sam za sve, a naši roditelji su napravili najpametniji i najbolji mogući razmak između naših rođenja. Tako se barem ispostavilo kroz godine koje su dolazile. Prvi sam raskrčio puteve svom bratu i pomogao mu da uplovi u svijet muzike, kasnije i u svijet audio-vizuelne umjetnosti u kojoj se zapravo i najviše pronašao. Između nas su četiri godine dobne razlike, što je bilo idealno vrijeme da me može pratiti i učiti od mene. Ana se rodila kada sam imao 12 godina i tog dana se u našu porodicu uselila najveća radost ovoga svijeta. Ona je u trećoj godini počela pokazivati velike afinitete i natprosječan talent prema muzici.
Ana, mezimica
Đorđe iza sebe ima veliki broj uspješnih projekata. Njegova djela umjetničke muzike izvođena su širom svijeta na renomiranim koncertima, festivalima i takmičenjima sve od Moskve pa do Carnegie Halla u New Yorku. Dobitnik je priznanja Dražen Ričl za najboljeg mladog autora u BiH.
– Autor sam kompozicije kojom je 12. decembra 2017. godine u Sarajevu oboren Guinnessov rekord u najmnogoljudnijem sviranju klavira kada je 20 mladih pijanista sviralo za jednim klavirom u isto vrijeme – ističe mladi umjetnik, dobitnik posebnog priznanja VII PRE-ART takmičenja mladih kompozitora jugoistočne Evrope u Zürichu 2013. godine.
Jedina sestra u porodici Jovančić, Ana, od malena je u muzici i uporedo s osnovnim obrazovanjem išla je u državnu muzičku školu na časove klavira, kao i u Basics školu na odsjek za balet i muzički teatar.
– Uz dobru organiziranost, te volju i želju za ovim vanškolskim aktivnostima, uspijevam sve uskladiti. Nije lako biti uspješan i davati maksimum od sebe na svim poljima, ali sam to sama birala i predstavlja mi motivaciju za svakodnevni rad – kazala je Ana.
Srednji brat, Marko, direktor je MAUBiH videoprodukcije i ekspert je za audio-vizuelnu umjetnost. Veoma je uspješan u svom poslu.
– Možda ispadam neskroman, ali iza mene je mnogo projekata. Među prvima, kada sam imao svega 16 godina, bile su grafičke animacije za inostrane klijente. Poslije sam počeo raditi za RTVBiH u redakciji zabavno-muzičkog programa, gdje radim i danas kao spoljni saradnik. Kako se dobar glas o mom radu počeo širiti, nizali su se poslovi za klijente. Novi projekat JOVANČIĆ FAMILY samo je nadogradnja i logičan slijed događaja. Značajno mi je da naša zajednička priča sada dopre do svih ljudi koji poznaju jedan dio mene, ali i moje porodice, te do onih koji možda nisu imali prilike vidjeti me u ovakvom izdanju, budući da sve vrijeme radim iza kamere bez javnog eksponiranja. Sudeći po dosadašnjim komentarima poznanika i kolega mnogi ne znaju da sam završio dva odsjeka muzičke škole, pa im je ova strana moje ličnosti interesantna – ponosno će Marko.
Đorđe i Marko imaju veoma dinamične dane na poslu. Ispunjeni su do posljednjeg trenutka.
– Moj radni dan je većinom buran. Ako mi ne počne jutarnjom kafom, to je jasan znak da će mi biti upravo buran. Nemam radno vrijeme, a radoholičar sam; time želim reći da nemam granice u poslu, što sebi potajno zamjeram. Radni dan mi je pun sastanaka, planiranja, snimanja, hodanja s lokacije na lokaciju, držanja nastave u Basics školi, zatim fotografiranja, te obrade i montaže do kasno u noć. Naporno je, ali kad voliš svoj posao i kada je finalni ishod odličan, zaboraviš na umor. I da, neizostavan dio mog radnog dana je majčin poziv s pitanjem: “Jesi li barem stigao da jedeš?” – kroz smijeh nam priča Marko.
Vjetar u leđa
Dan na poslu Markovog starijeg brata sličan je njegovom. I Đorđe je poznat kao veliki radoholičar.
– Porodica i prijatelji često kažu da “nisam normalan” koliko radim. Međutim, mene su ljubav prema poslu i rad spasili od negativnih stvari u životu kojima sam svjedočio. Prekomjeran rad i uzaludna vjera u ljudsku dobrotu su me, dužnost mi je to istaći, u jednom trenutku ipak i zdravstveno ugrozili, pa sam shvatio da trebam pod hitno pronaći vremena i za sve one svakodnevne male stvari koje nas obične ljude čine upravo ljudima, ali i sretnima. Proteklih šest mjeseci sam se liječio i bio prinuđen povući iz javnog života, medija, društvenog života. To vrijeme sam iskoristio da napravim ovaj projekt, a sada sam sretan i ispunjen, jer sam konačno sve posložio. Tako se sada moji dani sastoje od redovnih školskih obaveza –direktorski i menadžerski poslovi i realizacija nastave, mnogih sastanaka s klijentima, rada u pozorištu, na televiziji… – kaže Đole, kako ga od milja zovu prijatelji.
Ana, miljenica u porodici, kaže da su joj najveći kritičari braća za koju je mnogo vezana.
– Njihove kritike su uvijek dobronamjerne i daju mi vjetar u leđa. Oni će biti moji jedini pravi kritičari baš zbog njihove neizmjerne iskrenosti i neupitne želje za mojim uspjehom.
Ovaj tim iz snova, kako ih nazivaju poštovaoci njihovog rada, kaže da ih u budućnosti očekuje mnogo posla i novih projekta. Najesen će objaviti i prve autorske pjesme koje već pripremaju.