Kako su Madonna i Linda Evangelista proslavile MAC

Kada su u prvoj polovini osamdesetih u kuhinji počeli praviti šminku, koju su nazvali MAC, Kanađani Frank Toskan i Frank Angelo, vlasnik beauty salona i fotograf, nisu mogli ni pretpostaviti kako će veliko njihovo kozmetičko carstvo postati. Polovinom devedesetih svoj su posao prodali kući Estee Lauder, ali pod uslovima da ostanu svoji i sačuvaju prepoznatljiv identitet

Priredila: Lejla Lojo-Karamehmedović

Priča o najčuvenijem make-up brendu MAC počela je još osamdesetih godina, kada su vlasnik lanca beauty salona Frank Angelo i fotograf Frank Toskan odlučili napraviti savršene make-up proizvode za još savršenije fotografije. Vjerovali ili ne, MAC proizvodi nastali su u običnoj kuhinji gdje su ih Angelo i Toskan stvarali uz pomoć porodice i prijatelja. Nijedan od ove dvojice Kanađana tada nije ni naslućivao koliko će veliki njihov posao postati. Godinu prije nego će svoje kozmetičko carstvo, pod posebnim uvjetima, prodati kući Estee Lauder, Frank Angelo umro je u 49. godini. Poslom se nastavio baviti samozatajni Toskan. Oni koji ga bolje poznaju opisuju ga kao stidljivu i nenametljivu osobu. Izbjegava medije i nerado priča o poslu, a još manje se smatra odgovornim za otvorenje više od 300 radnji širom svijeta u samo 15 godina poslovanja.

Umjesto pojavljivanja na društvenim događajima, radije će večeri provoditi u domu sa svojim partnerom Darrenom Zakreskim, također uspješnim biznismenom, te njihovo četvero usvojene djece. Iako sebi ne pripisuje te zasluge, upravo zahvaljujući njemu,  MAC- u je dodijeljeno specijalno priznanje za humanitarni rad. Ovaj kozmetički div izdvojio je više od 250 miliona dolara za istraživanje i naučne radove o AIDS-u.

No, to nije sve. Kozmetička kuća MAC poznata je po borbi za prava životinja, poticanju recikliranja, pomaganju djeci. Bila je to jedna od prvih kompanija koja je angažirala homoseksualce kao brend ambasadore poput Eltona Johna ili k.d. Langa. Možda se to danas ne čini revolucionarnim, no u vrijeme osamdesetih za to je itekako trebalo hrabrosti. Njegova priča o uspjehu inspirativna je, ali i poučna.

 Kako je nastao kozmetički brand MAC?

– Nastao je iz čiste potrebe. Snimao sam beauty editorijale i nikada nisam mogao naći dovoljno dobar make-up za snimanje. Svim dotadašnjim make-up brendovima ponešto bi nedostajalo. Isto je bilo sa make-up opremom: četkicama ili spužvicama. U to doba gotovo je bilo nemoguće kupiti četkice za nijansiranje s prirodnim dlačicama, a one su puno bolje za nanošenje pudera. Problem sam riješio tako što sam kupio četkice za slikanje u obližnjoj trgovini umjetninama, skratio sam im dlačice i oblikovao ih tako da su se mogle koristiti za nanošenje make-upa. Ni tada nisam na fotografijama postizao željeni efekt, pa sam počeo eksperimentirati. Poznat sam po tome da sve moram držati pod kontrolom, pa sam tako kontrolirao proces pravljenja šminke od samog početka do kraja. A osim alata za šminkanje, pravili smo i kozmetiku. Naš prvi proizvod bio je nereflektirajući mat ruž, prvi ruž koji je na slici izgledao potpuno identično kao i u pakovanju, bez sjaja i bez distorzije. Rezultat koji sam s tim ružem postigao na fotografijama, bio je upravo ono što sam želio.

Ubrzo, četkica, ruževa i pudera nastajalo je sve više u našoj maloj radionici, a onda smo ih počeli prodavati make-up artistima kao što je bila Debi Mazar, koja je, između ostalih, šminkala i Madonnu. Šminkeri su mi mnogo pomogli u samom startu. Ne samo što su koristili moje proizvode, nego su uzvraćali s novim idejama. I bile su to odlične ideje. Nije česta pojava da svoje proizvode testirate s vodećim make-up znalcima, ali upravo to dovelo je do onoga što smo postali danas.

 Jeste li tada imali viziju svog poslovanja?

–  Nikada nisam o ovome razmišljao kao o nekom velikom poslovnom carstvu. Mislio sam da će moje tržište predstavljati samo kolege koje šminkaju na filmskom setu, televiziji ili u printu. Ali, kasnije će se pokazati da su modeli željeli da kupuju tu šminku kojom su našminkani. Naprimjer, Linda Evangelista se oduševila olovkom za usne koju je šminkerica koristila. Nazvala me i zamolila da joj tu olovku pošaljem. Olovku je spomenula u nekom intervjuu, a onda su uslijedili pozivi. Svi su željeli baš istu olovku za usne kao kod nje.

Isto je bilo i s Madonnom. Željela je nositi intenzivni crveni ruž, koji joj se neće skinuti na pola nastupa, pa da ga mora popravljati. Tako je za naslovnicu albuma „Blond Ambition“ kao i tokom čitave turneje koristila Russian Red ruž. A kada je MAC spomenula u nekom intervjuu, počeli su me zvati svi celebritiji i tražiti mi naše proizvode.

Prvu radnju otvorili smo u Torontu 1982. godine. Bila je to MAC (skraćenica za Makeup Art Cosmetics) Pro Store. No, nije bila obična trgovina. U njoj su radili profesionalci koji su uz proizvod objašnjavali i način šminkanja, te postizanje najboljeg efekta. Također, radnja je osmišljena i kao mjesto za druženje make up artista, razmjenu iskustava, a svako je mogao ostaviti i svoj portofolio. Ako je, naprimjer, nekom bio potreban puder za šminkanje 30 ljudi, znali su da ga mogu tu pronaći. I danas postoji nekoliko MAC Pro Stores radnji, jedna je u San Franciscu, a druga u New Yorku.

 Jeste li bili iznenađeni takvim uspjehom?

– Situacija nas je zaista zatekla. Radili smo dan po dan, bez velikih planova i očekivanja. U početku, tim je činio moj zet Victor Casale, po zanimanju hemičar, i moja sestra Julia Toskan-Casale, koja je s mojim partnerom Frankom Angelom radila marketing. I mama nam je dosta pomagala. To je bio naš mali tim.

Do kraja 1985. godine posao je toliko porastao da više nismo mogli raditi sami. A pogotovo više nismo mogli proizvoditi praviti u kuhinji. Nekoliko velikih kozmetičkih kuća ponudilo nam je partnerstvo, ali znali smo da ako želimo sačuvati svoj integritet, onda moramo imati kontrolu u svakom aspektu poslovanja, počev od proizvodnje i nastanka proizvoda, preko pakiranja, pa do same prodaje. Nismo željeli da bilo ko stane između naše vizije i proizvoda.

 Kako ste znali izabrati pravog partnera?

• Bili smo veoma pažljivi. Željeli smo sarađivati samo s onima koji bi nam ostavili slobodu da sačuvamo ono što jesmo. To je bio jedini uslov. Prvu radnju u kojoj smo isključivo prodavali naše proizvode otvorili smo 1985. godine i to na uglu Christopher i Gay ulice u New Yorku. To je, zapravo, bilo poznato kao gay područje. Niko nije vjerovao da ćemo uspjeti. Mislili su da smo ludi što otvaramo kozmetičku radnju u gay sredini. Srećom, nisu bili u pravu. Radnja je bila nevjerovatno prometna. A umjesto osiguranja, na vratima nam je stajala djevojka obučena kao zečica. Dolazile su nam poznate ličnosti, a među njima su bili Michael i La Toya Jackson. No, imali su uslove. Kada su željeli doći u shopping nazvali bi nas da ispraznimo i zatvorimo radnju samo za njih, kako bi kupovali bez ometanja. Osim njih, radnju su posebno voljeli turisti iz Japana. Činilo se kao da se uvijek dešava neka zabava unutra.

 Kako ste uspjeli sačuvati integritet brenda, a rasli ste tako brzo?

– U jednoj godini smo otvorili blizu 30 radnji. Željeli smo biti sigurni da kontroliramo čitav proces, od potrage savršene lokacije do samog dizajna proizvoda i njegovog pozicioniranja u radnji. Najvažnije od svega bilo je to što kod nas nisu radili samo prodavači nego make-up artisti. Oni bi učili klijenta kako treba koristiti proizvod. Edukacija nam je bila na prvom mjestu, a potom prodaja. Kada bi mušterija odnijela proizvod kući, znali su kako treba rukovati s njim. Bila je ovo veoma neuobičajena praksa za to vrijeme.

 Poznati ste po tome što podržavate multikulturalnost. Je li tako bilo od samog početka?

– Bilo je to nešto što se dešavalo prirodno. Želio sam da budem sretan s onim što sam radio. Slavili smo slobodu i raznolikost, poticali smo kreativnost i prigrlili bi različitosti. Naši zaposlenici bili su talentirani i dobro su poznavali make-up industriju. Ali nismo ih željeli uniformirati, nego smo im dozvoljavali da budu baš ono što jesu. Podržavali smo njihovu individualnost, obojenu kosu, piercinge, tetovaže. Vrijednost brenda bila je veća u promoviranju baš te raznolikosti naših uposlenika. Ta reklama bila je daleko značajnija i utjecajnija od cifri prodatih proizvoda ili visine plaće koju su zaposlenici dobivali.

Je li se bilo teško plasirati na međunarodno tržište?

– Bilo je teško, ali smo bili dovoljno pametni da znamo da se u taj proces ne upuštamo sami. Svaka zemlja ima svoju kulturu, najbolje je dozvoliti lokalcima da vode posao.

Kako ste izabrali kozmetičku kuću s kojom ćete biti partner?

• Teško je pomjerati se lijevo ili desno kada ste velika kompanija, ali kada ste mali veoma je lako manevrirati. Do kraja 1996. godine više nismo mogli odgovoriti globalnim zahtjevima. Najpovoljniju ponudu dobili smo od Estee Laudera. Bili su svjesni činjenice da je MAC brend koji se ne može duplicirati odnosno da ne prave od nas novi Estee Lauder. Odmah smo se odlučili za njih. Njihov sistem distribucije obećavao je da ćemo se veoma lako i brzo rašiti po cijelom svijetu. A u isto vrijeme dozvolili su nam da ostanemo ono što jesmo.

Kako ste birali slavne ličnosti za brend ambasadore?

• Svi su morali vjerovati u našu misiju. Morali su biti iskreni, pa čak i oni koji se privatno nisu šminkali. Govorili bi o našoj kozmetici kao nečemu što je veće od njih samih, od svih nas.

Kako ste znali kada je došlo vrijeme da prodate posao i nastavite dalje?

– Nikada ne smijete zaboraviti zašto ste u nekom poslu. Morate biti iskreni sa samim sobom. Uspjeh se ne tiče uvijek samo novca. Važnije je da ste u svakom trenutku iskreni prema sebi i da se držite vrijednosti kojima ste naučeni. Znali smo da je došlo vrijeme da posao prodamo kući Estee Lauder kada više nismo sami mogli odgovarati zahtjevima klijenata.

Koji savjet biste dali onima koji posao razvijaju s članovima porodice?

– Povremeno zna biti veoma teško. Nekada sam morao donositi baš teške odluke. Ipak, nikada ne bih odvojio svoju porodicu od posla. Tu nema kompromisa. Na kraju bih uvijek shvatio kako je moja porodica bila u pravu. Ohrabrio bih potencijalne biznismene da sarađuju sa članovima uže porodice. Više je povjerenja i više podrške. Zato nastojimo napraviti porodično okruženje sa svim uposlenicima. Želimo da se i sami osjećaju kao dio porodice.

Jeste li ikada razmišljali o propadanju posla, bankrotu?

• To nikada nije bila moja opcija. Nikada nisam ni pomislio na takvo nešto. Računovođa me nekoliko puta upozoravao da sve prodam, jer sam bio na ivici bankrota. Ali onda su roditelji dali svoju kuću pod hipoteku kako bi mi osigurali novac. I znao sam da moram uspjeti. Jer, kako bih dozvolio da mi roditelji postanu beskućnici?