One su sestre, rođene; jednoj su nepune dvadeset i dvije, a druga će za nekoliko mjeseci napuniti dvadeset i sedam godina. I obje su poduzetnice. Ova prva je tek registrirala svoj biznis, d.o.o. i sad je u procesu fiskalizacije, a druga upravo prolazi kroz sudski administrativni postupak registracije privrednog društva. Sve sada, u mjesecu julu godine 2020, godine koja će ostati upamćena po pandemiji covid_19 i globalnom ekonomskom zemljotresu, potresu koji osjeća čovjek nastanjen bilo gdje na planeti Zemlji.
Piše: Adisa Tufo
I dok se biznismeni i čitav poslovni svijet bore sa poremećajima u ponudi i tražnji, dok vlada velika kriza u bankarskom sektoru, dok se dospjele obaveze gomilaju, dok se zatvaraju male kompanije i otpuštaju radnici, neko je tek sad na početku svoje poduzetničke priče i neko tek sada, baš ovih dana, počinje koračati krivudavim putem ka svom zacrtanom cilju, ka svom snu, ka uspjehu.
![\"\"](\"https://www.ladiesin.ba/wp-content/uploads/2020/07/75279362_601732327413430_3049327673672011980_n-1.jpg\")
Danima sam razmišljala o tom entuzijazmu. Pitala se, odakle ga crpe? Dok sam nevoljko i sa zebnjom u srcu potpisivala «Rješenja o prestanku radnog odnosa» u svojoj Firmi, one su mi svojim zaraznim smijehom i radošću budile nadu da će poslije oblaka ipak izaći sunce i da nijedna situacija nije tako loša, kao što na prvi pogled izgleda. Izlaz uvijek postoji i mada ga ja ne vidim u ovom trenutku, on mora biti tu negdje…
Uhvatim sebe kako analiziram prošlost, seciram problem i ostajem zarobljena u brojkama i statistikama, sa pitanjem na usnama: Gdje sam pogriješila? Da li sam mogla predvidjeti ovako nešto? Znam, mogla sam predvidjeti bilo šta drugo, bilo koji događaj koji će se negdje na planeti desiti, ali da nešto može «zaustaviti svijet» – naprosto nikad pomislila nisam. Takva razmišljanja iz dana u dan su pomalo destruktivno djelovala na mene i energija je polako opadala. A onda sam njih srela…
Fascikle ispod ruke sa brojnim fotokopijama potrebne dokumentacije; veselo prepričavaju avanture doživljene u nepreglednim redovima ispred općinskih šaltera, ovjeravanju dokumenata i sindromu suda «fali ti još jedan papir»… Poletne su, velike u svojim očima, pune one početničke energije i samopouzdanja, vjeruju da mogu. Ne razmišljaju o onome što je bilo prije, one to prije nisu ni imale. Njihovi počeci su baš sada i ne mogu se prebaciti u prošlost, niti prolongirati u budućnost, niti zarobiti u ovom trenutku. Oni su rijeka koja je potekla i koja nema namjeru stati. Ta rijeka će se raširiti i prihvatiti sve pritoke i potoke koji se ukrste sa njenim tokom. One su energija koja ima vjeru i osjeća zanos i one su sada tu da i meni pokažu put. Da me natjeraju da podignem glavu i pogled usmjerim ka horizontu. Ka istoku. Ka suncu koje će jednom morati izaći i koje će svojim zrakama umiti cijeli svijet. Baš cijeli. Život probuditi, svu svjetsku ekonomiju pokrenuti, ubrzati novčane tokove, stabilizirati valute…
Onda nas opet čekaju ubrzani avionski saobraćaj, protok roba i usluga, protok novca, seminari, kongresi, konferencije, putovanja, koncerti, šopinzi, …
I dalje sumnjam, a one me gledaju, one se smješkaju i kažu: da, to vrijeme će doći. Pa iako je svijet stao, mi nećemo, mi idemo naprijed i krećemo baš sada. Ne čekamo neka bolja vremena da napravimo prvi korak. Naš put je počeo, da počeo je baš u vrijeme pandemije Covid_19, u vrijeme koje će biti kraj, samo onima koji taj kraj prihvate. A mi ne prihvatamo ništa drugo, osim života i uspjeha…
Hodale su ispred mene lijepe, mlade i sigurne u svoje lake korake i mada sam bila umorna, potrčala sam za njima. Čekajte, rekla sam! I ja ću tim putem…