Kakva godina!

 „Da grlo oderete pjesmom, kofere putovanjima, a brade ljubljenjima… “

Piše: Najra Krvavac

Januara i prve polovine februara se, iskrena da vam budem, gotovo i ne sjećam. Negdje na pola drugog ovogodišnjeg mjeseca sam, na svoju veliku sreću, dogovorila s mojom Bibom dolazak i ostanak u njenoj prekrasnoj kući na Korčuli (kada kažem prekrasnoj, osjećam potrebu da vam napišem da pod „prekrasno“ ne mislim na vile i bazene i pretjerivanja te vrste, nego toplinu i vrt i pogled i najljepšu i najopremljeniju kuhinju koju ste ikada vidjeli) zbog količine posla koju sam trebala završiti i mulja koji sam trebala izbaciti iz pluća i sinusa nakon smorne i smrdljive sarajevske zime.

Pet dana nakon što sam sišla s Petra Kršovana u Dominči nastupio je lockdown, pa sam planirane tri sedmice produžila na gotovo tri mjeseca. I onda mjesec po mjesec, sada je već izvjesno da ću na Korčuli dočekati kraj ove čudne godine, a vjerovatno i proljeće naredne, nadam se bolje i manje čudne. A, možda i ljeto?

Godina iza nas je kao malo koja poslijeratna (molim vas oprostite mi što koristim baš ovu vremensku odrednicu, ali baš sam se tako, ratno, osjećala nekoliko puta u toku godine) naučila vrijednosti svega onoga što nam je do jučer bila svakodnevnica i zdravo za gotovo. Ljubiti se, čvrsto zagrliti dragu osobu pri susretu, otići u kino ili restoran, prošetati gradom, putovati. Sve su to, kako se ispostavilo, darovi, a s darovima trebamo pažljivo i brižno. I ne, ne podrazumijevaju se. Hoćemo li ih, kad sve ovo prođe – a proći će, znati bolje cijeniti? Više u njima uživati? Cijelim svojim srcem se nadam da hoćemo. Počevši sa mnom: mislila sam da ću novembar ove čudne godine provesti s porodicom u Ukrajini, a sada sam zapravo sretna što su zdravi i čuvaju se, a grljenje ćemo ostaviti za neki drugi put.

Lično, meni je ova godina otvorila oči i u tome da čovjek nije drvo i da ga korijeni mogu, ali ne moraju držati za mjesto. Sarajevo sam zamijenila otokom, do kada – vidjet ćemo, ali nije bilo ni izbliza komplicirano ni bolno kao što sam mislila da će biti nekad prije, dok sam samo maštala o tome. I da, znam da sam sretna, presretna jer sam sve to mogla napraviti. S ovom novom, koronskom pameću, na tome sam i beskrajno zahvalna. Možda me ne grli moja ukrajinska porodica, možda neću moći uživati u dugim šetnjama s njima još neko vrijeme, ali sam ovdje stekla još jednu. Ljudi koji su mi bili prijatelji – danas su mi jednako važni, prevažni. I za sve im, i ljubavi i zagrljajima i novim znanjima i vještinama kojima su me naučili, dugujem više od zahvalnosti. Dugujem im trajnu ljubav, onu koja se ne podrazumijeva nego se njeguje i brižno hrani.

Isto to u godini koja dolazi želim i vama. Da se držite onih koje volite i koji vole vas. Da ih ne uzimate zdravo za gotovo i da oni ne uzimaju vas. Da dodire i zagrljaje dobijate i dajete svaki put iznova, kao brižljivo odabrane darove. Da putujete.

Da grlo oderete pjesmom, kofere putovanjima, a brade ljubljenjima.

Sretna vam i zdrava ova Najnovija.