„More gledam. Mirišem. Dišem. I punim baterije, um i dušu. Ništa posebno produhovljeno. Samo onako – tu sam, tu smo more i ja i baš nam je lijepo“
Piše: Enisa Selmanović – Salkić
Kaže meni moja urednica kad mi je slala rok za kolumnu, da je ovo ljetno i lepršavo izdanje časopisa, pa da i tema kolumne može biti takva. Lepršava.
I tako, sjedim i gledam kroz prozor – negdje sneno i u daljinu, jelte – i kontam kako evo ovaj dan danas nije ni ljetni ni lepršavi. I kako ni ja nisam ljetna, a pogotovo ne lepršava.
A, obično jesam. Lepršava. Mislim mentalno, ne fizički. Ako nastavim ovako da jedem, ne samo da neću biti lepršava nego će se angažirati teške građevinske mašine da me pomjere s mjesta na mjesto. Ne pretjerujem.
I pomislim, koga bih mogla okriviti za ovakvo stanje. Logično nije do mene.
Zašto nisam lepršava danas? Kako biti lepršav po ovom suicidalnom danu, kada se vrijeme promijenilo 13 puta. Svaki put s goreg na gore. Bilo mi je i vruće i hladno i preznojila sam se i stresala se od hladnoće. O tome koliko me i glava boli, ne želim ni da pričam. Imam osjećaj da me zaboli još više svaki put kad spomenem da me boli. OK, do vremena je. Ja sam meteoropata, još odavno. Kako sam napunila 40, meteoropatija mi je postala prirodno stanje.
I onda mislim, da ipak moram nešto kreativno izbaciti, jer ne mogu cijelu kolumnu pretvoriti u kuknjavu zbog vremenskih uslova i njihovog utjecaja na mene. Mislim, kad bi to pomoglo ja bih sve ovo prekukala – ali, jok.
I tako gledam u taj prazni ekran koji svijetli i ni habera nema, pomislim kako bliješti kao ljetno sunce. Na moru. Koje bliješti i odbija se od površinu mora. Jao, more. Kako ja volim more. Da ga dišem i mirišem i gledam i da poletim od sreće i divote.
Ja volim ljeto. I volim more. Ustvari, more volim tokom cijele godine. Uvijek i zauvijek. I tako, bacim se u kritičku i filozofsku retrospektivu svih mojih posjeta moru.
Kada sam bila dijete na moru sam plivala, pecala, ujedale me krabe, liječila se od bronhitisa, ronila, imala susrete s ježevima, tukla se, imala opekotine od sunca, kampovala, jela sladolede svaki dan kao da sutra ne postoji (da, hrana je također moja ljubav). Imala sam sve moguće rekvizite – lopatice, kantice, grabljice, peraja, maske, dihalice (ili kako se već zove ona cjevčica kroz koju se diše kada se roni). I stvarno uživala. Onako dječije, kao da je to najvažnije na svijetu. Kao što i jeste.
Kada sam bila malo veće dijete – ako pitate mene bila sam velika i najpametnija logično, ako pitate moje roditelje onda nisam, nestajalo je želje za posjedovanjem rekvizita, ali se pojavila veoma izražena želja za upoznavanjem noćnog života na moru. I dnevnog društvenog života. Što je podrazumijevalo da samo nestanem i samo se pojavim, jer upoznala sam neku novu raju. Koliko je mojim roditeljima bilo teško nosati sve one rekvizite i kupovati sladolede, toliko je sada bilo još teže noću i danju pregovarati sa mnom o tome kako se ne može prošetati 20 km po magistrali do diskoteke s nepoznatim ljudima. Nisu nepoznati, to je moja raja, danas sam ih upoznala. To je bio jedan od glavnih argumenata koji nije davao neke rezultate kojim bih se mogla pohvaliti. Jednom sam ipak uspjela opušteno prošetati magistralom do diskoteke, doduše samo pet kilometara. Bilo je blizu. I vrijedilo je.
Kad sam već izrasla i uozbiljila – onda sam već počela imati i očekivanja od tih odmora. Da se smrtno zaljubim, to se podrazumijevalo. Jer kad si mlad i lud, nije dovoljno more. Treba se zaljubiti i patiti zbog nesretne ljubavi i pjevati da je krivo more. A, nije more nikad krivo. Ovu kategoriju višestruko sam prekucala, jer imam cijeli sijaset tih momaka s mora za kojima sam patila. Naravno, oni nisu znali da ja patim. Nisu znali ni da su mi momci.
Ovo moje odraslo vrijeme vratilo je more na mjesto koje zaslužuje – na mjesto ljubavi bez premca. Gdje nije potrebno ništa više osim mora.
Nekako sam se i vratila na početak – nosila sam rekvizite sve moguće i sve na svijetu, ali ne da bih se ja igrala. Pa, se hrvala s prvim znakovima samostalnosti. Više se ne hrvam, samostalnost se desila. Sad čekam pubertetske napade hodanja po magistrali da bi se došlo do kluba (nisu više u modi diskoteke) i ko zna kakve još napade puberteta. Ne mog, naravno. Ali, dok god se to sve dešava na moru – to je ok.
Na moru sada ne radim ništa. Jer ništa ne moram. Radim samo ono što želim. Ako mi se pliva – plivam. Ako mi se leži – ležim. Ako mi se jede – jedem, uglavnom stalno. Ne šminkam se. Hodam samo u japankama. I danju i noću. Čitam. Puno čitam. Nemam aspiracija da se socijaliziram. Ne socijaliziram se.
More gledam. Mirišem. Dišem. I punim baterije, um i dušu. Ništa posebno produhovljeno. Samo onako – tu sam, tu smo more i ja i baš nam je lijepo.
Evo, već postajem lepršava i brojim dane kada ću odlepršati do mora i gledati ga, disati i mirisati.
Ljeto je, uživajte, odmarajte i radite ono što vas čini sretnima.